Piše: Đorđe Šćepović
Ustvrdili smo već odavno da je Crna Gora zemlja apsurda, no, da je i zemlja vrhunskih performansa to utvrđujemo iz dana u dan. Na glavnom gradskom trgu tehnički premijer, koji odlazi, a nikako da ode, upriličio je Rukovanje u čast Dana nezavisnosti. Nijesu to ona čuvena pjesnička Majska rukovanja, koja su se nekad događala u Domu omladine “Budo Tomović”. Ovo su neka nova rukovanja, na koja ćemo se, je li, morati navići? E, pa nećemo se navikavati, jer idućeg će maja tehnički premijer Abazović već biti na smetlištu istorije. Na mjestu koje mu po svemu pripada. A ako tužioci i sudije budu posvećeni slovu zakona, a ne ispunjavanju želja režima, tehnički će premijer boraviti u sudnici, u kojoj će odgovarati za sve što je učinio zemlji čiju nezavisnost kobajagi slavi na glavnom podgoričkom trgu. Sam prizor čovjeka koji slavi nezavisnost zemlje, čije je temelje razorio, morao bi biti dovoljan za neki novi film Saše Koena. Crveni tepih, počasna garda, stolovi s kristalnim čašama i povorka koja u tišini prilazi jeftinoj replici Benita Musolinija izazivaju splet reakcija, ili, splet crijeva, ako vam je tako jednostavnije da razumijete svu gadost lažne svečanosti. A lažna je jer ju je upriličio čovjek koji je za svega tri godine postao sinonim za laž, za izdaju, za sluganstvo. Lažna je jer slavljenik slavi zemlju koju izdaje, jer slavljenik slavi zemlju koju je po beogradskim nalozima pretvorio u provinciju Vučićeve Srbije. Lažna je jer slavljenik i njegovi saveznici čine sve da Crna Gora nestane. Lažna je jer je slavljenik sa svojom partijskom balavurdijom Crnu Goru predao u ruke velikosrpskim nacionalistima, onim velikosrpskim nacionalistima za koje su crnogorski jezik, himna, zastava, Crkva i Država samo uobrazilja Đilasove kopiladi. Jer je Crnu Goru poslužio na tacni onima koji su s beogradskim huliganima jurišali na crnogorsku ambasadu i palili crnogorsku zastavu. Zato je lažna. Uostalom, sve je laž kad govorimo o Dritanu Abazoviću. Lažni su i njegovi partijski vojnici, koji su sticajem nadnaravnih okolnosti na čelu ministarstava, uprava, institucija, i koji u kolu sa sljedbenicima taze rehabilitovanog četničkog koljača Nikole Kalabića ruše kuću, čiji Dan nezavisnosti slave! Raziđuju dom star cijeli jedan milenijum. A u pauzama između izdaje i pohare državnih dobara mantraju o pomirenju, koje su nam, je li, baš oni podarili. Dokoni starci pred seoskom zadrugom bi rekli: Ko o čemu amsterdamska kurva o poštenju, a uraš o pomirenju. Lažni su i oni malobrojni, koji su došli na poklonjenje Vučićevom namješteniku. A naročito je lažan takozvani crnogorski princ, kojeg je koncem 90-ih neki smederevski pop najurio iz Cetinjskog manastira! A on danas na noge dolazi čovjeku koji je smederevskom popu poklonio Cetinjski manastir! Lažni pomiritelj i stvarni poslušnik Beograda ne prestaje da iznenađuje crnogorsku javnost. Nije da od takvog ne očekujemo sve, ali ipak. Ipak. Dritanovo kobajagi slavlje ličilo je na ukop pokojnika, na kom prisutni padaju u nesvijest, a glavni ožalošćeni prima saučešće, vidno nesrećan ali riješen da sopstvenu nesreću sakrije od javnosti. Jer, vaistinu mora biti ožalošćen neko ko po službenoj dužnosti i po savjetu nekog marketing-maga obilježava Dan nezavisnosti zemlje, čiju nezavisnost namjerava ukinuti uvođenjem Crne Gore u Otvoreni Balkan. Lažni su i crnogorski umjetnici koji za šaku novaca izvode recitale na Dritanovoj privatnoj zabavi. Jer sprdnja na Trgu jeste bila Dritanova privatna zabava, upriličena za one koji se ne razlikuju od njega.
Toliko nas je pomirio Dritan Abazović da crnogorski srednjoškolci u školskim dvorištima maturu proslavljaju vitlajući srpskim zastavama, uz obavezne taktove nacionalističkih popijevki. Toliko smo pomireni i konačno slobodni da još uvijek toga i nijesmo svjesni. Treba vremena, zaista je potrebno vrijeme da se naviknemo na slobodu, ipak su decenije kazamata učinile svoje. Decenije u kojima su ugnjetavani i tradicionalno potlačeni Srbi, bez mogućnosti zapošljenja, masovno zapošljavani u crnogorskim školama. Dobro, s prvim litijama svoje su partijske knjižice zamijenili džepnim izdanjem nekog od brojnih pamfleta antisemite Nikolaja Velimirovića, ali, Bože moj, nema li svako od nas pravo na naprasnu spoznaju istine o sebi?
Uzrok i posljedica. Na koncu sve je uzrok i posljedica. Slavlje Dritana Abazovića i inauguracija Jakova Milatovića tek su posljedica. Ako neko za ovih tri godine nije razumio prirodu avgustovske većine, bojim se da je takav neće razumjeti nikada. Zahvaljujući takvima crnogorsku nezavisnost danas slave oni koji revnosno služe ideologiji koja je već jednom okupirala Crnu Goru, a crnogorskog kralja prognala u tuđinu. Ideologiji koja je zapalila Zvicere. Ideologiji koja je počinila genocid u Srebrenici. Ideologiji koja je 1425 dana pucala u sarajevsku đecu.
Ipak, i uprkos svemu tome, vjerujem da nije kasno. Vjerujem da nije kasno da se epidemija ludila i destrukcije zaustavi. No, to se neće dogoditi samo od sebe. Znate, i najobičnija prehlada se mora liječiti. Ako želimo da ozdravimo moramo odmah početi s terapijom. Bolest jeste uzela maha, i neće nestati preko noći, ali o ishodu borbe s tom i takvom bolešću odlučujemo samo mi.
Srećan ti Dan nezavisnosti, Crna Goro, i da te pitam: Ko te to tamo slavi?
