Prema ocjenama koje je iznio Washington Examiner, ova zemlja sve više poprima obrise „narko-države“, uz optužbe da je postala evropsko čvorište za trgovinu drogom, pranje novca i djelovanje kriminalnih mreža.
U tekstu koji povlači paralelu između današnjeg Libana i savremene Albanije, navodi se da su male države često postajale instrumenti većih regionalnih sila i organizovanog kriminala. Autor podsjeća da je Liban nekada bio poznat kao „Pariz Bliskog istoka“, simbol mira, tolerancije i prosperiteta, ali da je situacija počela da se mijenja usponom režima Hafeza al Asada u Siriji.
Sirijski režim, kako se navodi, nikada nije odustao od ambicija prema Libanu, koji je vremenom postao prostor za pranje novca, trgovinu drogom i zaobilaženje međunarodnih sankcija. Takav odnos je, prema ocjeni autora, dugoročno uništio libansko društvo i pretvorio zemlju u prostor pod kontrolom različitih mafijaških i paravojnih struktura.
Sličan obrazac, tvrdi se, danas može da se prepozna i u Albaniji.
Posebno se ističe uloga albanskog premijera Edija Rame, za kojeg se navodi da je „podigao kriminalizaciju države na novi nivo“. Kao jedan od ključnih poteza pominje se legalizacija uzgoja marihuane, za koju kritičari tvrde da je otvorila prostor za legalizaciju prihoda stečenih trgovinom narkoticima.
Prema tim tvrdnjama, Albanija se više ne posmatra samo kao tranzitna ruta, već kao evropski centar za distribuciju marihuane, heroina, kokaina i metamfethetamina. Upozorava se i da organizovani kriminal na Balkanu dobija sve jače međunarodne veze, uključujući saradnju sa mrežama iz Turske i sa Bliskog istoka.
Autor analize posebno ukazuje na bliske odnose Edija Rame sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom, navodeći da albanski premijer često konsultuje Ankaru i da se politički ugleda na Erdogana. Poređenja idu toliko daleko da se tvrdi kako bi Albanija mogla postati ono što je sjeverni Kipar bio za Tursku — teritorija pogodna za pranje novca, finansijske malverzacije i širenje kriminalnih aktivnosti prema Evropi.
U tekstu se pominju i unutrašnji politički obračuni u Albaniji. Kao primjeri se navode bivši potpredsjednik vlade Arben Ahmetaj i gradonačelnik Tirane Erion Veliaj, za koje autor tvrdi da su se našli pod istragama i optužbama Specijalnog tužilaštva za borbu protiv korupcije (SPAK), koje se opisuje kao instrument političkog pritiska.
Dodatnu zabrinutost izaziva tvrdnja da bi destabilizacija Albanije mogla imati posljedice po čitav region i Evropu. Organizovani kriminal i narkotici, upozorava se, omogućavaju kriminalnim i ekstremističkim grupama da steknu uporište unutar evropskog prostora, dok slabljenje institucija povećava rizik od političke nestabilnosti.
„Ono što se dešava u Albaniji neće ostati samo u Albaniji“, zaključuje autor teksta, uz ocjenu da Balkan ponovo postaje prostor geopolitičkog nadmetanja, ali i rastuće moći organizovanog kriminala.
