Obraćenje Medojevića prenosimo integralno:
Povodom neuobičajenog izvještavanja pojedinih medija, u kojem je objavljena informacija o formiranju predmeta u Specijalnom državnom tužilaštvu, kao standardnoj proceduri povodom krivične prijave koju su energetske kompanije podnijele protiv mene, sutkinje Osnovnog suda, tročlanog vijeća Višeg suda, kao i vještaka angažovanih u postupku, a u vezi sa pravosnažno okončanim sporom nakon 13 godina, pri čemu prethodno nijesam bio kontaktiran niti je javnosti predstavljen i moj stav, obraćam se sa namjerom da, radi potpunog i objektivnog informisanja javnosti, iznesem i drugu stranu ovog slučaja. Istovremeno, obavještavam javnost da sam 16. marta podnio krivičnu prijavu protiv više lica zbog postojanja osnova sumnje da su izvršili krivično djelo lažno prijavljivanje iz člana 388 stav 1 Krivičnog zakonika Crne Gore, kao i podstrekavanje na izvršenje tog djela, te druga krivična djela za koja tužilaštvo u toku postupka utvrdi da sadrže elemente protivpravnosti.
Nije bez značaja što je ovakva informacija plasirana upravo na Veliki petak. Takvo tempiranje objave teško se može smatrati slučajnim, jer je očigledno bilo usmjereno na to da dopre do što većeg broja ljudi i da, kroz pojačan javni odjek, izvrši posredan pritisak na rad pravosudnih organa u predmetu koji se odnosi na pravosnažno okončan spor. Cilj je bio jasan, da se od čovjeka koji je zajedno sa svojom porodicom godinama snosio posljedice tuđeg nemara, opstrukcija i manipulacija, pokuša napraviti krivac i kriminalac.Kao čovjek, poručujem da praštam sve. Ali kao građanin, koji je svoj život vezao za Crnu Goru i koji i dalje namjerava da u njoj živi i posluje, očekujem da nadležni organi ne pređu preko onoga što je u ovom slučaju svjesno i planski rađeno, već da postupe zakonito, nepristrasno i do kraja. Jer suština ovog obraćanja nije obračun, već zahtjev da se u ovoj državi više nikome ne dešava da vodi višegodišnju borbu za elementarne uslove rada, poslovanja i
dostojanstvenog života.
Za razliku od biblijskog citata, ovdje nije riječ o ljudima koji nijesu znali šta čine. Znali su kako se tehnički podaci ne mogu tumačiti, znali su da vještačenja potvrđuju kvarove i posljedice nestabilnog i nepouzdanog napajanja, i znali su kakvo je bilo stvarno stanje elektro mreže. Upravo zato ovo nije pitanje neznanja, već obrasca u kojem se odgovornost potiskuje, činjenice izvrću, a posljedice sopstvenih odluka pokušavaju sakriti iza institucija i pravnih konstrukcija. Posebno zabrinjava što se ni nakon pravosnažno okončanog spora ne odustaje od iste matrice, već se i dalje pokušava relativizovati ono što je u sudskom postupku već utvrđeno.
Tokom trajanja postupka nijesam tražio medijsko eksponiranje niti pokušavao da svoj položaj gradim preko novinskih strana. Vjerovao sam sistemu i da će snaga činjenica kad-tad doći na naplatu. Upravo zato, kada se i nakon svega ponovo pokušava zloupotrijebiti moć i uticaj kako bi se izvrnula suština spora i prikrila odgovornost, smatram nužnim da odgovorim onim što je jedino važno, neospornim činjenicama.Odnos mene kao korisnika i obaveze tužene strane nijesu bili stvar proizvoljnog tumačenja, već su jasno uređeni Zakonom o energetici, Pravilima za funkcionisanje distributivnog sistema električne energije, Opštim uslovima za snabdijevanje
električnom energijom i Metodologijom za utvrđivanje cijena, rokova i uslova za priključenje na distributivni sistem električne energije. Već iz samih naziva tih propisa jasno se vidi ko ih sprovodi i sa kojom svrhom, radi sigurnog, kvalitetnog i zakonitog snabdijevanja korisnika.
Upravo zato je dodatno indikativno što se ti zakoni i pravila izvrću bez bojazni da će takvo postupanje imati bilo kakve posljedice. Kroz odgovor na tužbu, koji dostavljam javnosti, jasno se vidi da su tuženi tokom spora, bez minimuma profesionalne etike i poslovnog morala, svaki podatak, pa čak i sopstvene upravne akte, prilagođavali i okretali za 180 stepeni, isključivo prema potrebama svoje procesne odbrane. To se posebno vidi kroz manipulaciju pitanjem da li je riječ o poslovnom prostoru ili proizvodnom objektu, iako u kategorizaciji priključenih objekata opis objekta kao poslovni prostor, kancelarija ili proizvodni objekat nije ni pravni ni tehnički osnov za svrstavanje kupca u odgovarajuću kategoriju. Takvo svrstavanje vrši se prema naponu na mjestu primopredaje električne energije, odobrenoj priključnoj snazi i režimu mjerenja, odnosno prema tome da li je riječ o kupcu kod kojeg se snaga mjeri ili kupcu kod kojeg se snaga ne mjeri. Takva kategorizacija ne postoji proizvoljno, niti zbog naziva objekta, već isključivo radi stabilnog i sigurnog snabdijevanja električnom energijom i zaštite mreže od poremećaja naponskih prilika.
Elektroenergetska saglasnost za objekat izdata je u upravnom postupku, kao formalno rješenje zasnovano na zakonu i tehničkim uslovima priključenja, pa se njen sadržaj ne može naknadno prekrajati prema potrebama sudske odbrane. Iz same EES jasno proizlazi da je riječ o kupcu kod kojeg se snaga ne mjeri, pa za taj objekat nije bilo relevantno kako će ga tuženi naknadno opisivati, već kojoj je kategoriji kupca bio svrstan prilikom priključenja na mrežu. Manipulacija tuženih posebno se vidi kod pitanja odobrene snage od 8 kW. U jednom
dijelu postupka tvrdili su da je ta snaga navodno prekoračena i da su time izazivani prekidi na mreži, da bi potom uslijedio potpuni salto mortale u tumačenju, pa se počelo tvrditi da 8 kW nije dovoljno ni za bilo kakvu proizvodnju, a na kraju i da u tom objektu nije moglo biti proizvodnje uopšte. Pri tome objekat nije bio nikakav izuzetak. Naprotiv, prema mojim uvidima, na području Bjelopavlićke ravnice domaćinstva su najčešće imala formalno odobrenu snagu od 5,75 kW, a kategorija ostala potrošnja 8 kW, što pokazuje da takav odnos
između formalno odobrene snage i stvarnih tehničkih uslova nije bio posebnost samo ovog objekta, već opšti obrazac na tom području. Kada bi se ti formalni podaci tumačili doslovno i izdvojeno od stvarnih tehničkih uslova, proizlazilo bi da domaćinstva sa formalno odobrenih 5,75 kW nijesu mogla obavljati ni elementarne potrebe svakodnevnog života, što samo potvrđuje koliko je takvo tumačenje udaljeno od tehničke i životne realnosti.
Iz tehničkih uslova sadržanih u EES jasno proizlazi da su na objektu bili ugrađeni ograničavači potrošnje u vidu osigurača od 32 ampera na trofaznom brojilu. Iz osnova elektrotehnike, prema obrascu P = 3 × U × I, pri naponu od 230 V i struji od 32 A po fazi, proizlazi 3 × 230 × 32 = 22.080 W, odnosno približno 22 kW. Dakle, po samim tehničkim uslovima bilo je omogućeno korišćenje snage od oko 22 kW, dok je formalno upisanih 8 kW
predstavljalo samo formalni podatak koji nije odražavao stvarno tehničko stanje priključenja. Upravo u tome se ogleda suština manipulacije, jer su tuženi formalno odobrenu snagu predstavljali kao jedini relevantan podatak, dok su stvarno omogućenu snagu, koja nesporno proizlazi iz tehničkih uslova priključenja, potpuno prećutkivali. Takvo postupanje ne predstavlja samo nestručno i nesavjesno tumačenje, već svjesno zamagljivanje tehničke i
pravne stvarnosti radi izbjegavanja odgovornosti. Nadalje, u tužbi smo kao dokaz o stanju napajanja na mreži dostavili listing alarma za period januar-februar 2012. godine, upravo da pokažemo da je snabdijevanje bilo loše i u redovnim i u vanrednim okolnostima. Međutim, tužena strana je u odgovoru na tužb doslovno navela: „Problemi koji su izazvali prekid u napajanju električnom energijom u mjesecu januaru 2012. godine nastali su usljed nezapamćenog nevremena praćenog pojavom velikog snijega i uvođenjem vanrednog stanja u zemlji.“ Kao prilog toj tvrdnji dostavljena je odluka o proglašenju vanrednog stanja od 11. februara 2012. godine. Drugim riječima, tuženi su doslovno tvrdili da su uzroci prekida iz januara bili događaji iz februara. Sve to zajedno
potvrđuje da nepostupanje energetskih kompanija po zakonima i pravilima koja uređuju njihov rad nije bilo pitanje izolovanog propusta, već obrazac koji je na tom području proizvodio katastrofalno snabdijevanje električnom energijom sve do 2022. godine.
Zloupotrebom procesnog prava zakonski zastupnici tuženih su od sredine 2016. godine bespotrebno odugovlačili proces, a od 2023. godine nastavili u atmosferi omalovažavanja i vrijeđanja ostalih učesnika u postupku. Takvo ponašanje proizvelo je, zbog dužine trajanja procesa, da kamate i troškovi postupka, odnosno sporedna potraživanja, narastu na oko 60% iznad vrijednosti spora, pa su i tvrdnje tuženih o visini spora samo novi pokušaj manipulacije radi prikrivanja sopstvenih grešaka, a moguće i neznanja pravnih zastupnika.
Dodatno zabrinjava činjenica da je krivična prijava podnesena posljednjeg dana roka za žalbu na izvršenje, iako u njoj nijesu iznijeti nikakvi novi razlozi, već su ponovljeni isti argumenti koje su tuženi, od odgovora na tužbu pa sve do podnošenja krivične prijave, uporno iznosili tokom 13 godina postupka, a koji su već bili predmet dokazivanja i sudskog odlučivanja. Zbog toga se teško oteti utisku da je njen stvarni cilj bio odlaganje izvršenja
pravosnažne sudske odluke, ali i stvaranje atmosfere koja bi, posredno i van procesnog okvira same revizije, mogla imati refleks i na odlučivanje u tom postupku. Time se ne dovodi u pitanje samo moja ličnost, već se bez osnova dovode u negativan kontekst i ostali učesnici u postupku, koji su postupali u okviru svojih zakonskih ovlašćenja. Takva upotreba krivičnopravnog mehanizma ostavlja utisak nastavka višegodišnje opstrukcije.
Način vođenja ovog spora od strane pravnih zastupnika EPCG i CEDIS-a, nažalost, stvara sliku u kojoj se ta preduzeća predstavljaju kao subjekti izuzeti od odgovornosti, dok se odgovornost nastoji prebaciti na drugu stranu i dodatno pojačati javnom diskreditacijom. Upravo zato smatram važnim da mediji, uz puno uvažavanje njihove uloge u demokratskom društvu, ne doprinose zamjeni teza, niti da bez provjere i bez stava druge strane učestvuju u oblikovanju slike koja nema uporište ni u činjenicama ni u pravosnažno utvrđenom stanju
stvari.
Da nije riječ o izolovanom problemu jednog privrednika, potvrđuju i međunarodni izvještaji. EBRD i Svjetska banka su u istraživanju BEEPS V za Crnu Goru evidentirali probleme sa električnom energijom kao jednu od tri najveće prepreke u poslovanju. Zato smatram da, ukoliko EPCG zaista želi da građanima i privredi obezbijedi sigurno i kvalitetno snabdijevanje električnom energijom po prihvatljivim uslovima, prvi korak mora biti otklanjanje obrazaca neodgovornosti, pravne nesigurnosti i otpora stvarnim promjenama unutar sopstvenog
sistema.
Sve ono što se danas pokušava predstaviti kao predmet medijske hajke već je bilo predmet sudskog vještačenja, uključujući i vještačenja ETF-a, kao i nalaze komisije vještaka EPCG koju su same energetske kompanije angažovale. Zato se s pravom postavlja pitanje da li energetske kompanije sebe doživljavaju kao posebnu granu vlasti, kada ne poštuju ni sudsku ni zakonodavnu vlast Crne Gore, a očigledno ni elementarne zakone fizike na kojima počiva njihovo tehničko funkcionisanje.
