U uvodnom dijelu obraćanja podsjetio je na istorijsku borbu za radnička prava i univerzalne principe koji su iz nje proizašli.
„Prije više od jednog vijeka, radnici u velikim industrijskim gradovima borili su se za ono što je danas standard i pravilo: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati života. U toj jednoj rečenici stala je velika borba modernog svijeta.“
Ukazao je i na činjenicu da je i Crna Gora imala svoju autentičnu tradiciju radničkog organizovanja i borbe za pravdu.
„I Crna Gora je imala svoju borbu. Na Cetinju i Rijeci Crnojevića, u Baru, 1. maj se nije čekao zbog neradnog dana, nego su se radnici organizovali, borili se za svoja prava i pravdu.“
Podsjećajući na društvene okolnosti iz ranijih perioda, istakao je da je svijest o potrebi pravednijeg društva postojala i bez razvijene industrijske baze.
„U predratnom vremenu kada Crna Gora nije imala velike fabrike i hiljade radnika pod dimnjacima, postojali su zanatlije, štampari, učitelji, radnici, mladi ljudi koji su razumjeli da se pravednije društvo ne čeka skrštenih ruku. Poslije rata, generacije naših roditelja i đedova gradile su zemlju svojim rukama. Iz pepela su podizane škole, domovi zdravlja, putevi, pruge, fabrike, cijele opštine. U toj slici ima više istine o Crnoj Gori nego u mnogim današnjim raspravama. Kada se poštuje rad, zemlja se gradi. Kada se rad potcijeni, država počinje da se prazni.“
Poseban akcenat stavio je na savremene izazove sa kojima se radnici suočavaju i potrebu da se obezbijedi dostojanstven život.
„Danas se ne borimo za ista prava kao prije sto godina, ali se borimo za istu stvar: da od svog rada može da se živi mirno, pošteno i dostojanstveno. Da plata ne nestaje prije kraja mjeseca. Da nedjelja ne bude samo još jedan radni dan. Da zakon ne bude jedno na papiru, a drugo u prodavnici, hotelu, gradilištu ili kancelariji. Da mladi čovjek ne mora da ide iz Crne Gore zato što ovdje vidi samo nesiguran posao i skupu kiriju.“
Govoreći o institucionalnom okviru, naglasio je značaj uređenja radnih odnosa kroz dijalog i dogovor svih relevantnih aktera.
„Opšti kolektivni ugovor tu priču spušta na konkretan teren. To je dogovor o tome kako rad izgleda u našoj državi. Sindikati, poslodavci i država imaju različite interese, ali isti zadatak: da naprave pravila koja donose sigurnost zaposlenima, predvidivost poslodavcima i red koji je najvažniji u državi.“
Posebno se osvrnuo na pitanje neradne nedjelje kao važne društvene vrijednosti.
„Neradna nedjelja je druga velika lekcija ovog vremena. Nekada je borba bila da radni dan ne traje od zore do mraka. Danas je borba da tržište ne proguta i posljednji zajednički dan jedne porodice. To nije pitanje ideologije. To je pitanje dostojanstva i solidarnosti. Predlog da se neradna nedjelja uredi kao ustavna kategorija vraća ovo pitanje tamo gdje pripada: u trajna pravila, sa jasnim izuzecima tamo gdje je rad zaista neophodan.“
U daljem izlaganju ukazao je na ekonomske pritiske koji utiču na svakodnevni život građana.
„U isto vrijeme, ne smijemo zatvarati oči pred onim što građani žive svakog dana. Cijene koje rastu. Plata koja je juče izgledala veća danas vrijedi manje. Statistika može da kaže jedno, ali mi znamo šta ostane u novčaniku kada se plate hrana, gorivo, ljekovi i renta. Država ne smije da se ponaša kao da je skupoća vremenska nepogoda. Inflacija nije kiša koja će proći sama od sebe. To je udar na životni standard i na njega se odgovara mjerama, kontrolom, konkurencijom i zaštitom onih koji najteže podnose krizu. Isto tako, neko mora biti odgovoran za činjenicu da naša ekonomija usporava i da je rast u prošloj godini bio najmanji od obnove nezavisnosti, ne računajući tri godine recesije.“
Predsjednik je naglasio i potrebu za dosljednom primjenom zakona i zaštitom radnika i poštenih poslodavaca, te naglasio da ne smiju postojati dva tržišta rada: jedno u zakonima, drugo u stvarnosti, jedno za televizije, drugo za radnike koji trpe nepravdu kroz ucjene.
„Inspekcije moraju konačno biti brže, odlučne i pravedne. Pošten poslodavac mora biti zaštićen od nelojalne konkurencije, a pošten radnik mora biti zaštićen od zloupotrebe. Pravila koja ne važe jednako za sve samo su anarhija i mi, nažalost, živimo u anarhiji.“
Zaključno, predsjednik je ukazao na širi društveni značaj rada i njegovu ključnu ulogu u budućem razvoju države.
„Prvi maj nas tjera da pogledamo u lice sadašnjosti. Kakvu državu gradimo, ako čovjek radi, a ne može da živi od svog rada. Kakvu evropsku budućnost obećavamo ako u toj budućnosti radnik ostaje na margini. Ako Crna Gora želi da zaista bude uređena, solidarna i ekonomski snažna država, položaj radnika mora biti usklađen sa standardima i praksama Evropske unije. Uspjeh države nije samo kada raste bruto domaći proizvod. Uspjeh je kada majka zna da će platu primiti na vrijeme. Kada otac zna da nedjeljom može biti sa svojom djecom. Kada mladi stručnjak zna da ovdje može da napreduje bez partijskih veza. Kada radnik zna da iza njega stoji zakon, a ne samo dobra volja.“
Predsjednik je podsjetio da se nekada zemlja gradila ciglom, kamenom i prugom, a da se danas gradi ugovorom koji štiti radnika i poslodavca, pravilom koje čuva porodicu, mjerom koja štiti standard i inspekcijom koja nikada ne okreće glavu. U tom smislu, naglasio je da dogovor o Opštem kolektivnom ugovoru, trajno rješenje za neradnu nedjelju, ozbiljna zaštita životnog standarda od inflacije, brži ekonomski rast i snažnija kontrola radnih prava nijesu spisak lijepih želja.
„To je nečiji posao i odgovornost, te obaveza države koja razumije da bez dostojanstvenog rada nema ni stabilnosti, ni razvoja, ni evropske budućnosti.“
Obraćanje je završio riječima da 1. maja ne slavimo samo rad. „Slavimo čovjeka koji radom čuva svoju porodicu, gradi svoju opštinu i drži državu na nogama. Ako taj čovjek nema sigurnost, nema je ni Crna Gora. Ako taj čovjek ima dostojanstvo, onda postoji dostojanstvo i u Crnoj Gori“, zaključio je predsjednik Milatović.
