Ove godine, zaposjela je glavne uloge u čak dva autorska ostvarenja glavnog takmičarskog programa u Kanu: u body-swap misteriji ,,The Unknown“ (,,L’Inconnue“) Artura Hararija (zaslužen Oskar za najbolji scenario za ,,Anatomy of A Fall“ 2023. godine, podijeljen sa koscenaristkinjom i režiserkom Žistin Trije) i ,,Gentle Monster“ austrijske režiserke Mari Krojcer (,,Corsage“ koji je 2023. Viki Krips donio kansku nagradu za najbolju glumicu u ,,Un Certain Regard“ takmičarskom programu).
Oba filma su u maju ostala bez nagrada, iako su bili čest predmet analiza i razgovora. Prvopomenuti zbog interesantne mješavine trilera, drame i jednog od popularnih žanrovskih tema, a drugi – zbog vrlo zbunjujućeg scenarija i radnje u kojoj naizgled skladna porodica doživljava ekstreman potres, kada se ispostavi da je suprug (Lorens Rup) pedofil. Ili, da li je?
Krojcer je iskomplikovala priču time što je iskoristila tjelesnost svoje glumice na sličan (mada ne baš ne tako eksplicitan) način, da bi bračni par prikazala kao intimno blizak, sa jednom jedinom scenom koja bi eventualno navela gledaoca da pomisli da sa mužem nešto nije u redu. Doduše, ne gledaoca baš svake nacije. Kod mnogih je nudizam (čak i u domaćinstvu) sasvim prirodna stvar.
,,L Inconnu“ je bio tema ekskluzivnog razgovora sa velikom francuskom zvijezdom i zbog jednog potpuno nefilmskog detalja. Pošto je snimanje počelo svega dva mjeseca po rođenju njenog drugog sina, Sejdu se vidi u mnogo punijoj liniji no što smo navikli.
,,Objektiv“ je tako u Kanu dobio priliku, da se sa Sejdu popriča o oba filma, u dva različita termina, pa je ovaj tekst ,,medli“ oba.
OBJEKTIV: Da počnemo pitanjem – šta biste nam rekli o izazovima koje je donio Haharijev scenario za ,,The Unknown“?
SEJDU: Nije želio nikakve specijalne efekte, što je zaista predstavljalo veliki izazov ako se uzme u obzir na kakve filmove sa takvom temom smo navikli da gledamo. Pošto nije bilo nikakvih specijalnih efekata ili ,,trikova“, to je za mene bilo posebno interesantno jer sam morala da ,,izmišljam točak“ i da zamislim tu borbu između psihe i onoga što ogledalo prikazuje. Pošto je radnja skroz fiktivna, čista fantastika, htjela sam da svoj lik učinim vjerodostojnim. A dijaloga je u filmu jako malo, tako da se dosta toga moralo iskazati čistim fizičkim performansom.
OBJEKTIV: Da li smatrate da je Vaše tijelo dobar instrument glume?
SEJDU: O, apsolutno! Ako me pitate, sve dolazi iz tijela. Emocija je nešto što vas ,,strefi“ kada ne možete da iskažete nešto riječima ili muzikom. Tako da pokušavam da izrazim sve tjelesno. I zato, moje tijelo je pravi instrument, i odatle sve teče.
Na primjer, u ,,Gentle Monster“ za mene je bilo važno da Lusi bude nekako prizemljena. Željela sam da bude veoma pouzdana u i da ima vrstu opipljive prisutnosti. A tjelesnost o kojoj pričamo je elementarna da se približi taj emotivan cunami kroz koji prolazi, i da gura dalje za dobrobit sina. Ona se nalazi u situaciji da je ona kao, na neki način, u momentu kao da nastavlja dalje – i da se bori za sina. Ona želi da ga zaštiti, i nalazi se u stanju emotivnog rata koji ne ispoljava eksterno, već zadržava fasadu i sve više se drži muzike kao vrste autoterapije.
Što se tiče ,,The Unknown“ to je bio prvi put da sam svoje tijelo istraživala na drugačiji način, jer sam tek postala majka. Oslobodila sam se pritiska od izvjesnih očekivanja o tome kako gola glumica mora da izgleda na platnu, i iako sam bila daleko od onoga kako me ljudi inače poznaju, nijesam se osećala neprijatno. To je bilo jedno sasvim novo iskustvo.
OBJEKTIV: Šta Vas je ponukalo da prihvatite, blago rečeno, neugodnu ulogu u ,,Gentle Monster“?
SEJDU: U pitanju je vrlo bitna tema, a takođe mi se dopalo to štoje nemoguće smjesta donijeti apsolutne zaključke. U ,,Gentle Monster“ ne možete donositi direktne osude, a mislim da filmovi ne bi trebalo da budu previše moralni, zato što govore o ljudskom stanju. Znači, volim to što je Mari Krojcer odlučila da ispriča priču iz perspektive supruge koja nije predstavljena kao kolateralna šteta. I tako, činjenica da se priča odvija kroz njenu perspektivu bila je veoma zanimljiva za mene jer je doprinijela, svojom složenošću, da razumijemo čitavu tu kontradikciju, i dvosmislenost kroz koju prolazi.
Postoje pomiješana osjećanja: prvo ne želi da vjeruje u ono što se dešava, zatim je u fazi poricanja, jer voli svog čovjeka. Tu su prezentni različiti nivoi: stid koji osjeća i tajna o kojoj zapravo ne može da priča, jer je o tako nečemu nemoguće otvori se ljudima. Činjenica je da je potpuno izolovana u stranoj zemlji čiji jezik ne govori i ne poznaje sve kodove komunikacije. To što joj se sve dešava u stranoj zemlji čini stvari još haotičnijim. I zato sam mislila da je veoma zanimljivo što je Mari izabrala da ispriča priču kroz ovu ženu i o negiranju kroz koje prolazi, jer je činjenica da ne možete prestati da volite nekoga jednostavnim pritiskom na dugme. Kao publika, vi, na neki način, imate tendenciju da saosjećate sa čudovištem, jer ste s njim.
OBJEKTIV: Da li je moguće voljeti čudovište?
SEJDU: Mi više saosjećamo s njom nego s mužem koji je misteriozna figura u filmu. I takođe nemamo ideju šta se zapravo dogodilo sve do kraja. I to nikada nećemo saznati. Kada pričamo o dramatičnim i relevantnim događajima, mislim da je neophodno i interesantije da o njima pričamo iz perspektive nekoga drugog, ko je blizak sa osobom koja je problematična, ali iz njene perspektive. I zbog toga razvijamo više empatije s njom, ali istovremeno osjećamo da ima te kontradiktorne emocije.
OBJEKTIV: Svejedno, nikada ne postoji osjećaj da Mari od nas želi da razvijemo empatiju za monstruma…
SEJDU: To je tačno. Empatija za njega ne postoji. On je u stanju emotivnog pijanstva, i ne osjećamo kako funkcioniše. Sve je na ženi. Kroz nju dobijamo emocije
OBJEKTIV: Ono što se dešava u ,,The Unknown“ je takođe vrsta monstruoznosti…
SEJDU: Ali sasvim drugačije prirode nad kojom čovjek nema kontrolu. Duše lutaju iz tijela u tijelo i koncept da izgubite dio sebe je prilično zastrašujuć. ,,Izgubljeno tijelo“ koje ne možete da pronađete i zauvijek izgubljena veza sa prirodnim okruženjem. U toj situaciji čovjek se nalazi u neprekidnom procesu preispitivanje identiteta. Od prvog dana sam sebi rekla da sam ja David, pa ni nijesam pokušavala da igram muškarca u ženskom tijelu, već jednostavno njega. Film postavlja pitanje ko smo na način koji izaziva mučninu u stomaku.
OBJEKTIV: ,,Gentle Monster“ je sniman na lokacijama u Njemačkoj i Austriji…
SEJDU: Da. Snimali smo na mnogim lokacijama u obje zemlje. UMinhenu, i na prelijepim mjestima u austrijskom planinskom regionu sa jezerom. U filmu smo pričali o Štajerskoj, ali nijesmo tamo bili, već u blizini Salcburga.
OBJEKTIV: A što se tiče različitih jezika, kako Vam je to sjelo?
SEJDU: Fenomenalno. Obožavala sam mogućnost da prigrlim tu opciju.
OBJEKTIV: Shodno tome, u pitanju je veoma evropska koprodukcija. Da li mislite da je tako nešto neophodno da se probiju geografske granice u smislu publike?
SEJDU: Imala sam priliku da radim sa mnogo različitih režisera iz različitih zemalja što mi pruža priliku da putujem i upoznajem različite kulture. I sa svim dosadašnjim iskustvom shvatam da film takođe predstavlja univerzalan jezik. U kinematogafiji se radi o ljudskom stanju, što je vrlo interesantan način da sve preispitujete. I principijelno, a sada govorim iz privatnog ugla, mislim da je divno putovati i upoznavati ljude iz drugih kultura, što je fascinantno. Film mi je ponudio šansu da to bolje razumijem, da je moj angažman sa režiserima sa kojima sam radila imao sopstveni jezik, i način na koji su se rvali sa teškim temama.
OBJEKTIV: Šta to konkretno znači u ,,Gentle Monster“?
SEJDU: Ne znam, ali je osjećaj bio dobar.
OBJEKTIV: Da li inače svirate klavir privatno?
SEJDU: Obožavam muziku, ali prije snimanja filma nijesam znala da sviram klavir pa sam morala da uzmem privatne časove. Naučila sam par izvedbi, a što se tiče pjevanja, to sam oduvijek rado činila. Doduše, nijesam imala priliku da završim u nekom kultnom mjuziklu kao Katrin Denev.
Znači, za ,,Gentle Monster“sam vježbala sa Kamij (francuska pjevačica i kompozitorka, dobitnica Oskara za najbolju originalnu pjesmu u filmu ,,Emilija Perez“ Žaka Odijara iz 2024), koja je izvanredna umjetnica. A to je velika čast, jer sam njen veliki fen.
OBJEKTIV: Da li ste bili upoznati sa filmovima Mari Krojcer?
SEJDU: I jesam i nijesam. Prethodno sam igrala u samo jednom austrijskom filmu u režiji Džesike Hauzner (,,Lourdes“, 2009). Ova uloga je bila predviđena da je igra Amerikanka. Iz nekog razloga, taj plan je promijenjen, tako da kada su mi ponudili ulogu, sve je ostalo isto sem promjene nacionalnosti junakinje. Ja sam u filmu Francuskinja koja govori engleski i njemački. Ono što je tipično austrijansko u filmu je to što se osjećanja ne diskutuju direktno, odnosno – nikada nijesu u prvom planu. Sve je prekriveno slojem šminke, ako razumijete šta želim da kažem. Ljudi gutaju emocije, i sve drže u sebi. Suptilna tajnovitost.
OBJEKTIV: Da li je to možda razlog što ste i Vi tajnoviti u svojoj ulozi?
SEJDU: Da, zato što je to način na koji je napisan karakter. Igrala sam takođe neke druge uloge u kojima ljudi uopšte nijesu suptilni kao, na primjer, Frans u istoimenom filmu Bruna Dimona (,,France“ 2021) gdje sam bila jako ekstrovertna vrsta osobe, što je takođe bilo interesantno. Ali, ovakva vrsta uloge mi takođe leži.
OBJEKTIV: Svi pričaju o tome kako je Adel Egzarhopulos doputovala u Kan sa majicom ,,Love, Lea“. Ali, i Vi imate sličnu majicu sa omažom njoj, zar ne?
SEJDU: Da, da, ja sam moju nosila prije njene. Mi imamo načine da jedna drugu pozdravljamo. Takoreći, jedna drugoj namigujemo pošto smo obje u takmičarskom programu ove godine, pa se podržavamo. U stvari, uvijek se i jesmo međusobno podržavale. Ja sam njena velika obožavateljka i prilično cijenim izbore koje pravi. Razvila se u jako dobrom pravcu.
OBJEKTIV: ,,Gentle Monster“ se otvara scenom u kojoj pjevate pjesmu ,,Would I Lie To You“, čiji su stihovi sugestivni. ,,Svako želi da zna istinu“ je dio jedne od strofa…
SEJDU: Ona možda želi da zna istinu, ali prije će biti da se podsvjesno plaši nje. Ali, ne treba zaboraviti da je u tom momentu ,,sve u redu“ i da se radi o jednoj jako poznatoj, popularnoj pjesmi koju su mnogi obrađivali. A u njoj se radi o lažima, a ne o istini.
OBJEKTIV: Da li ste razmišljali o paralelnoj muzičkoj karijeri?
SEJDU: O, ne. Ne vjerujem da bih mogla da budem pjevačica, jer sam stidljiva da nastupam pred publikom.
OBJEKTIV: Zar nijeste to rekli i o glumi?
SEJDU: Da, ali kao glumac se možete sakriti iza karaktera koji tumačite. Kod pjevanja nema filtera između vas i publike. Interesantno je da se stidljivost ne gubi vremenom, a ja negdje to u stvari i volim. To takođe nije nešto o čemu čovjek može da odluči, nego je tako kako je. Stidljiva sam, ali mislim da to nije tako loše. Trudim se da što više zaštitim dijete u sebi.
OBJEKTIV: Kako je bilo raditi sa Katrin Denev?
SEJDU: To je bio ostvaren san. Obožavam je u filmovima Žaka Demija, ali ona je igrala u toliko legendarnih ostvarenja. Kod Bunjuela, Trifoa, čak je volim i u Lars fon Trirovom ,,Dancer In The Dark“ (2000). I ona je takođe po mnogo čemu stidljiva, ali to je mnogo ljudi, samo što svi imamo drugačiju manifestaciju stidljivosti.
OBJEKTIV: Posljednjih nekoliko godina uglavnom igrate u evropskim filmovima na francuskom jeziku. Da li je to svjestan izbor?
SEJDU: Nemam pojma. To nije nešto o čemu razmišljam. Snimam filmove koje želim da gledam, a smatram se srećnom što sam evropska glumica. Mislim da holivudski filmovi nijesu jako performativni, jer morate da zadovoljite industriju na način na koji to evropski ne moraju. Takođe glumim u nezavisnim, manjim produkcijama. Ali, nije da nijesam imala velike filmove. Bilo ih je nekoliko. Možda je pravi odgovor – sloboda. Ovako se osjećam slobodnijom.
Komentari