Ovaj komad nedavno je premijerno izveden u Beogradskom dramskom, zatim u Spomen domu Crvena komuna u Petrovcu, potom 22. januara u Dodestu (KIC “Budo Tomović”), a sljedeće izvođenje je zakazano u Zagrebu u Histrionskom domu.
Marta Ćeranić je tokom trajanja cjelokupne predstave na najbolji način dokazala staru dramsku istinu da monodrama, kao scenski izazov, može biti i najteži dramski rod, ali i najinspirativniji za pravog glumca.
Ona je ubjedljivo odigrala svojevrsnu verziju brehtovske majke hrabrosti, ali majke koja svjesno neće imati svoj porod, jer je određena da nosi sopstveni težak krst i usud muške glave u kući, da bi održala ugled familije, uz privid da će se i iz tog doma iznjedriti nova pokoljenja.
Od najvećeg značaja je što je Ćeranićeva, kao prvo, uspjela da svojom ulogom ostvari ono na šta mnogi glumci danas u svom elitizmu zaboravljaju – da publika njenom liku duboko vjeruje od samog početka do kraja predstave!
I dokaže da u monološkoj formi, uz snažnu empatiju ispovijednog tipa, krajnje ekonomično kad su u pitanju scenski rekviziti, može iskazati vječiti bol heroine, koja se svjesno žrtvuje za ugled i čast porodice pod pritiskom krutog patrijarhata.
Ova monodrama, dakle, fenomenološki razotkriva sudbinsku posvećenost žene iz davne Crne Gore, djevice/virdžine, odlučne da se žrtvuje po sistemu svršenog čina, uz potiskivanje svoje intime, ženske personalnosti, i ličnog prava na porod, uz svjesno prihvatanje lika muškarca u muškoj odjeći. Ona nosi svoj teški krst žrtvujući se da svojom muškom pojavnošću dokaže da se i u toj familiji rađaju muške glave, koje će produžavati potomstvo.
Ovacije, koje je na kraju predstave doživjela Marta Ćeranić snažan su pokazatelj uspjeha ovog projekta, kao i višestruko vraćanje na bis, čime je publika nesumnjivo iskazala svoj stav o dometima predstave u cjelini, a fascinacija predstavom posebno se odrazila na ženski dio publike na temu sudbine žene kao žrtve tradicije jednog vremena u svjetlu sociološkog fenomena.
Tekst kao svojevrsnu himnu svjesnog žrtvovanja žene radi ugleda familije, napisao je Dušan Janković, a muziku uradila Verica Čuljković u vokalnoj interpretaciji Lane Asije Dabović.
Ako bi se, na kraju, baš tražio neki manji minus predstave, to bi se svelo na neke rukavce dramskog štiva, koji se mogu štrihovati, a koji bar na trenutak odvrate pažnju od pomnog praćenja scenske radnje.
Ali je Marta Ćeranić sve nadomjestila moćnim uživljavanjem u lik tragetkinje, odlučne da uspije u svom naumu i na štetu svoje ženske personalnosti, ljepote i svega onoga zbog čega lik žene uvijek svijetli i u mraku svake epohe.
Autor ovog osvrta, uz eho brojnih aplauza junakinji nakon izvođenja u Dodestu, uz naglasak da je Marta Ćeranić oživjela sliku jedne heroine iz prošlosti Crne Gore, osvijetlila gordost žene sa crnogorskog krša, kao gledalac želi da se predstava igra što duže, i na što širem kulturnom prostoru. Sljedeća izvedba u Zagrebu biće upravo i dobar pokazatelj takve potrebe igranja jedne izvorno, u svakom smislu, naše predstave iz Crne Gore.
