Ovo su neki od ključnih nalaza istraživanja predstavljenih u polisi pejperu Građanske alijanse „Jačanje smislenog učešća mladih u procesima donošenja odluka“, koji ukazuju na postojanje sistemskih, institucionalnih i individualnih barijera koje otežavaju aktivnije uključivanje mladih u procese donošenja odluka.
“Čak 68,4 odsto ispitanika navodi da nije bilo ili nije bilo dovoljno uključeno u procese donošenja odluka na lokalnom i nacionalnom nivou, dok svega 31,6 odsto ima pozitivnu percepciju sopstvenog učešća. Ovi podaci ukazuju na izražen osjećaj isključenosti i nedostatak stvarnih prilika za participaciju”, saopštili su iz Građanske alijanse.
Kako dodaju, mladi ističu da i kad su uključeni u javne rasprave, konsultacije ili radne grupe, često ne dobijaju povratne informacije o tome na koji način su njihovi prijedlozi uzeti u obzir. Učešće je, prema navodima Građanske alijanse, neravnomjerno raspoređeno, dominantno u većim urbanim sredinama i među mladima koji su već povezani sa organizacijama civilnog društva ili institucijama.
“Posebno u nepovoljnom položaju su mladi iz ruralnih područja, socio-ekonomski ugroženih sredina, manjinskih zajednica i mladi sa invaliditetom, koji se suočavaju sa dodatnim preprekama – od nedostatka informacija do logističkih i finansijskih ograničenja”, ističu iz ove nevladine organizacije.
Kako dodaju, iako je najveći broj ispitanika (34,2 odsto) naveo da je učestvovao u radionicama ili forumima za mlade, zabrinjava podatak da gotovo trećina (31,3 odsto) nikada nije imala priliku da učestvuje u ovakvim aktivnostima, što dodatno ukazuje na nedovoljnu uključenost i dostupnost mjera i mehanizama.
“Učešće u formalnijim oblicima participacije znatno je rjeđe. Svega 10,2 odsto mladih učestvovalo je u javnim raspravama, 7,9 odsto u građanskim protestima, dok su konsultacije sa institucijama i angažman u savjetima mladih ili omladinskim tijelima još manje zastupljeni”, napominju iz Građanske alijanse.
Nalazi istraživanja ukazuju, kako kažu, da u Crnoj Gori i dalje postoji značajan jaz između formalno uspostavljenih mehanizama za učešće mladih i njihovog stvarnog uticaja na javne politike. Dodatni problem, zaključuju, predstavlja izostanak standardizovanih mehanizama za praćenje uticaja mladih, kao i nedostatak jasno definisanih indikatora uspješnosti participacije.
