piše: Alma Hećo, asistenkinja na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO)
Dok bi institucije koje su ključne za zaštitu trebalo da funkcionišu kao uvezan i efikasan sistem, stvarnost je drugačija. Njihov rad je često spor, fragmentisan i nedovoljno koordinisan. Umjesto koordinisanog i senzibilisanog pristupa, nerijetko svjedočimo nedostatku komunikacije, razumijevanja i ujednačenih standarda u radu sa žrtvama. U takvom ambijentu, teret odgovornosti se prećutno prebacuje na organizacije civilnog društva, a unutar njih na pojedince i pojedinke koji pokušavaju da „drže sistem“ onda kada on zakaže.
Takav model nije održiv.
Ovaj problem sam detaljnije analizirala kroz svoj master rad, istražujući sindrom sagorijevanja (burnout) među zapošljenima u nevladinom sektoru koji rade u oblasti rodno zasnovanog nasilja. Motiv za istraživanje bio je upravo taj „nevidljivi sloj“ sistema – činjenica da se fokus gotovo uvijek stavlja na žrtve, dok se stanje onih koji im pružaju svakodnevnu podršku zanemaruje.
Kroz fokus grupe i polustrukturisane intervjue sa zapošljenima iz različitih organizacija u Crnoj Gori koje pružaju direktnu podršku žrtvama – od SOS telefona, preko pravne i psihološke pomoći, do organizacija koje se bave zagovaranjem – dobila sam uvid u realnost koja rijetko dolazi do javnosti.
Nalazi istraživanja jasno ukazuju da burnout nije individualni problem, već strukturni fenomen. Dodatno je produbljen tokom i nakon pandemije COVID-19, a njegova dominantna dimenzija je emocionalna iscrpljenost – stanje hroničnog umora koje nastaje kao posljedica dugotrajnog izlaganja stresu.
Zapošljeni i zapošljene u nevladinom sektoru često su prva, a nerijetko i jedina, linija podrške žrtvama. To znači svakodnevno suočavanje sa traumatičnim pričama, visok nivo odgovornosti i konstantan osjećaj da moraju nadomjestiti ono što sistem ne uspijeva da pruži. Granica između profesionalnog i privatnog života gotovo da ne postoji – stres ne ostaje na poslu, već se prenosi i u lični prostor i porodični život.
Jedan od najtežih aspekata rada, koji su sagovornice i sagovornici isticali, jeste trenutak kada se žrtva vrati nasilniku uprkos uloženom trudu. U javnosti se takve situacije često površno tumače, ali za one koji rade sa žrtvama one predstavljaju snažan emocionalni udar, praćen osjećajem nemoći i preispitivanjem sopstvenog rada. Međutim, istraživanje pokazuje i važnu nijansu: takvi ishodi ne znače da je podrška bila uzaludna. Naprotiv, žene se ne vraćaju iste, već se vraćaju sa više informacija, većim stepenom svijestii i osnaženosti, što dugoročno može biti ključni korak ka izlasku iz nasilja.
Dodatni izazov predstavlja dugotrajan rad na slučajevima, koji podrazumijeva i višemjesečno, pa i višegodišnje praćenje jedne korisnice kroz različite faze – od inicijalne prijave, preko postupake pred institucijama, do pokušaja izlaska iz nasilja. Takav kontinuitet zahtijeva ne samo profesionalni angažman, već i duboko emocionalno ulaganje, što vremenom dovodi do akumulacije stresa i iscrpljenosti.
Uz to dolaze i brojni organizacioni problemi: nedostatak resursa, veliki obim posla, nesigurnost finansiranja i zavisnost od projekata. Edukacije nijesu sistemski riješene, već zavise od projektnih ciklusa, dok supervizija i psihološka podrška uglavnom izostaju. U takvim uslovima, zapošljeni i zapošljene su prepušteni sopstvenim mehanizmima preživljavanja.
Dodatno, zapošljeni i zapošljene u ovom sektoru nijesu izloženi samo profesionalnom stresu, već i ličnim rizicima. Zbog prirode svog rada, često su meta pritisaka, uznemiravanja, pa čak i javnih napada.
U takvim okolnostima, podrška porodice i lični mehanizmi suočavanja igraju važnu ulogu. Sagovornice i sagovornici su isticali porodicu kao ključni oslonac i prostor za emocionalno rasterećenje, dok različite strategije relaksacije pomažu u održavanju minimuma balansa između privatnog i profesionalnog života. Međutim, oslanjanje isključivo na lične resurse ne može biti dugoročno rješenje.
Briga o ljudima koji brinu o drugima mora postati institucionalni prioritet. To podrazumijeva bolje radne uslove, stabilno finansiranje, kontinuirane obuke, redovnu superviziju, dostupnu psihološku podršku i stvarnu međuinstitucionalnu saradnju.
Jer pitanje više nije da li su ovi ljudi iscrpljeni. Pitanje je: koliko dugo sistem može opstati oslanjajući se na njihovu iscrpljenost?
