Kako bi „Vodič kroz LGBTIQ+ teme za nastavnice i nastavnike osnovnih i srednjih škola“ promijenio odrastanje generacija djece i mladih s kraja 1990-ih i početka 2000-ih
Kad sam gledao emisiju „Jutro“ na TV Prva i slušao Dragana Koprivicu i Mitra Šušića kako govore o priručniku koji treba da pomogne prosvjetnim radnicama i radnicima da prepoznaju i zaustave homofobno nasilje u školama, nijesam imao utisak da slušam nešto novo. Slušao sam glasove jednog starog vremena – onog u kojem sam odrastao. Vremena u kojem se o djeci poput mene nije govorilo kao o djeci kojoj treba zaštita, već kao o problemu koji treba prevaspitati, ispraviti ili ućutkati.
Pohađao sam OŠ „Marko Miljanov“ u Podgorici. Kad danas pomislim na nju, prvo osjetim hladnoću i jezu. Djelovala mi je kao prostor u kojem se lako izgubiš, a još lakše postaneš nevidljiv. Prvi komentar koji pamtim o sebi iz te škole bio je „ženski Petko“, izgovoren u drugom razredu. Nijesam ni znao šta to znači. Školske godine su se smjenjivale, a sa njima su došli i oštriji komentari, gurkanja po hodnicima, prijetnje i sve grublje prozivke. U sedmom razredu desio se incident koji je tada okarakterisan kao dječija igra. Ono što su tada zvali igrom, ja sam tek desetak godina kasnije uspio da nazovem pravim imenom – seksualno nasilje. Oni koji su mi učinili to, mislim da ni dan danas ne razumiju svoj postupak kao takav, ako ga se uopšte i sjećaju. Ja ga pamtim. To su bile generacije „jakih“ dječaka koje su odrastale 90-ih, u vremenu u kojem je demonstracija sile bila normalizovana.
O tome se tada nije govorilo kao o nasilju. Nije bilo terminologije za to. Nije bilo ni priručnika, ni protokola, ni svijesti da se takve stvari dešavaju djeci koja nijesu dovoljno „muška“, „tvrda“ ili uklopljena u očekivanja okoline. U osnovnoj školi sam, umjesto zaštite, dobijao komentare da ja moram da se promijenim – da ojačam, da budem „više dječak“. Drugim riječima, problem nije bio ono što mi se radi, nego ono što sam ja.
Kad sam upisao ŠSVSO „Sergije Stanić“ u Podgorici, nadao sam se da će biti drugačije. Nova sredina, novi ljudi, nova šansa da počnem iz početka. Ali, čim sam ugledao pojedina, meni poznata lica iz osnovne škole, osjetio sam strah. Znao sam da će se priča o mojoj, tada samo pretpostavljenoj seksualnoj orijentaciji, prenijeti. I prenijela se, u roku od dvije sedmice. Samo što je tada nasilje bilo još otvorenije, jače i svakodnevno. I tako je bilo naredne četiri godine. Pojedine događaje sam odlučio da potisnem, da ih odvojim od sebe, a na njih se sjetim samo kada sporadično primijetim po koji ožiljak na tijelu. U srednjoj školi niko nije reagovao. Apsolutno niko. Vidjeli su i znali su za nasilje – i ćutali.
To je možda i najvažnija stvar koju ljudi ne razumiju kad danas olako govore o „ideologiji“ i „nametanju“ tema koje se odnose na LGBTIQ osobe. Nasilje nije bilo samo u riječima i udarcima. Nasilje je bilo i u ćutanju škole. U odsustvu bilo koga odraslog ko bi rekao: „Stani, ovo nije šala! Ovo nije nestašluk, ovo je nasilje!“ Za mene, škola nije bila mjesto zaštite. Bila je mjesto učenja straha.
Škola je prošla, ali nije prošlo ono što je ostavila u meni. Povukao sam se, izgubio samopouzdanje i predugo živio sa osjećajem da moram biti manji da bih bio bezbjedniji. Kada sam kasnije počeo da razumijem sopstveni seksualni identitet, nijesam ga prihvatio, nego potisnuo. Uvjeravao sam sebe da je to samo faza, da će nestati ako dovoljno ćutim, trpim i čekam. Taj unutrašnji rat trajao je godinama, gotovo do moje tridesete godine. To je ono što društvo proizvodi kad djecu i mlade ne štiti od nasilja: uči ih da se stide sebe, umjesto onih koji su ih povrijedili.
Kada sam počeo da razumijem ono što mi je trebalo biti rečeno mnogo ranije – da nijesam bio problematičan ja, nego sistem vrijednosti koji me okruživao i homofobija koja je iz tog sistema izlazila – naučio sam da poštujem sebe, jer me škola tome nije učila, a društvo još manje.
Zato danas znam da bi ovakav Vodič mnogima od nas promijenio život. Ne zato što bi magično spriječio svako nasilje, nego zato što je on opomena da škola nema imala pravo na tišinu. Profesori i profesorice bi morali reagovati, škola bi morala da aktivno djeluje, a teret ne bi ostao na djetetu koje trpi nasilje. I možda je baš u tome njegova najveća vrijednost: ne samo u zaštiti od nasilja, nego u mogućnosti da neka djeca mnogo ranije nauče da prihvate, vole i poštuju sebe.
Da smo tada imali Vodič koji danas neuki napadaju, mnogi od nas bi mnogo ranije povjerovali u najvažniju istinu: da nikada nijesmo bili problem mi, već društvo koje je svoju uskost, predrasude i nasilje predugo pokušavalo predstaviti kao tradiciju, čojstvo, junaštvo i moral.
