Kada je prije nekoliko godina ostao bez noge na radnom mjestu, Muso Mulić kaže da nije vjerovao da će uspjeti da naplati odštetu. Danas, uz pomoć advokata, živi od novca koji je dobio nakon sudskog postupka.
„Radio sam na mašini tu iza Krivog mosta. Kako sam ušao u mašinu na radnom mjestu, ona mi je nogu presjekla. Mrkla mi je svijest odmah jer mi je noga bila među 12 cijevi. Kad sam vidio gdje mi je noga ja sam zakukao“, kazao nam je Mulić.
Odlučio je, kako kaže da pravdu potraži na sudu.
„Trebalo je više para da dobijem, nego su zaštitili firmu. Rekli su mi na početku da nema od toga ništa, ali ja sam uzeo advokata i on je ćerao to. Od novca koji sam dobio uz pomoć advokata kupio sam sebi kolica, a i sinu sam davao i opremio mu sprat od kuće i još mi je ostalo“, rekao je Mulić.
Slučajevi poput ovog nijesu rijetkost. Samo tokom prošle godine deset inspektora zaštite na radu obavilo je više od dvije hiljade nadzora, evidentiralo preko tri i po hiljade nepravilnosti. Od početka godine na nivou države zabilježene su četiri povrede na radu – jedna kolektivna, dvije sa teškim i jedna sa smrtnim ishodom.
„U toku prošle godine bile su ukupno 23 povrede na radu, 18 teških i pet smrtnih slučajeva. To je neka statistika koja je na nivou Evrope“, saopštio je Inspektor rada za oblast zaštite i zdravlja na radu Zlatko Popović.
Iz Udruženja zaštite na radu upozoravaju da je stvarni broj povreda moguće i veći, jer dio slučajeva nikada ne bude prijavljen.
„Veliki broj slučajeva ostaje neevidentiran, posebno ako je radnik angažovan po osnovu ugovora o radu. Takvi slučajevi se ne evidentiraji nigdje“, pojasnila je Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu.
U inspekciji upozoravaju da je broj inspektora i dalje nedovoljan – jedan ima i do 27 nadzora na mjesečnom nivou, ističe Popović.
„Imamo jednog inspektora na 10 000 zaposlenih i tih četiri bi bilo sasvim dovoljno ako bi se popunili da bi imali veću efektivnost i teritorijalnu pokrivenost, zbog toga što sada imamo samo jednog inspektora koji pokriva šest primorskih opština“, naglašava Popović.
Kazne za poslodavce kreću se od 500 do 15 hiljada eura. Nadležni upozoravaju da su kazne često toliko niske da se pojedinim poslodavcima više isplati da plate prekršaj, nego da ulažu u zaštitu radnika i prevenciju povreda.
„Ukoliko u zakonskom roku platite tu kaznu, onda će ona biti umanjena za nekih 30 odsto. Tako da tom poslodavcu ostaje da plati nekih 300 eura“, navela je Janković.
Za Musa Mulića posao je završio trajnim invaliditetom, a danas kaže da mu je najpotrebnija tuđa njega i pomoć.
„Pratioca i njegu- to mi treba i ne bih više dolazio ovdje“, poručio je Mulić.
Dok poslodavci računaju koliko ih košta kazna, radnici poput Musa Mulića svakodnevno računaju sa posljedicama povreda koje su mogle biti spriječene. A kada je bezbjednost na radu jeftinija od kazne za njeno kršenje, pitanje odgovornosti ostaje otvoreno.
