Bošković je na početku večeri istakao da je riječ o autorki koja je podjednako prepoznata među književnom kritikom i širom čitalačkom publikom.
„Fascinantno je da imamo priliku da razgovaramo sa autorkom koja je toliko čitana, ne samo među književnom publikom i kritikom, nego i među običnim čitaocima“, kazao je Bošković.
Posebna pažnja bila je posvećena njenom romanu „Uhvati zeca“, koji je 2020. godine osvojio Evropsku nagradu za književnost, preveden je na 25 jezika i bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Govoreći o svojim počecima, Bastašić je kazala da je počela da piše još kao djevojčica, ističući da joj je pisanje vrlo rano postalo način da razumije svakodnevicu i svijet oko sebe, posebno tokom ratnih godina i odrastanja u atmosferi nesigurnosti.
„Pisanje mi je vrlo rano postalo način da razumijem svakodnevicu i svijet oko sebe. Možda zato što odrasli nijesu davali dovoljno odgovora, pokušavala sam sama da ih pronađem kroz pisanje“, rekla je Bastašić.
Autorka se osvrnula i na školovanje u medicinskoj školi, navodeći da su iskustva iz bolnica snažno oblikovala njen odnos prema temama tijela, ženskog iskustva i društvenih pritisaka, koji su kasnije postali važan dio njenog književnog izraza.
Tokom razgovora bilo je riječi i o zbirci priča „Mliječni zubi“, za koju je kazala da je nastala iz potrebe da se udalji od poetike prethodnog romana i oslobodi pritiska očekivanja publike i tržišta.
„Nisam htjela da napišem sedam istih knjiga. Zbirka priča mi je omogućila da eksperimentišem, da mijenjam glasove, perspektive i stilove“, istakla je autorka.
Govoreći o temama zbirke, Bastašić je naglasila da je inspiraciju pronašla u djetinjstvu i emocijama koje se često zanemaruju, iako upravo rana iskustva ostavljaju snažan trag na čovjeka.
„Pocjenjujemo iskustvo djece i njihove emocije. Kasnije shvatimo koliko su nas neke sitnice iz djetinjstva oblikovale“, kazala je ona.
U jednom dijelu razgovora govorila je i o značaju čitanja i pisanja kao načina suočavanja sa emocijama i unutrašnjim dilemama, ističući da joj je čitanje bilo važnije od samog pisanja.
„Čitanje mi je bilo mnogo veća terapija nego pisanje“, rekla je Bastašić, preporučujući publici vođenje dnevnika i pisanje rukom kao način suočavanja sa sopstvenim mislima i emocijama.
U završnom dijelu večeri razgovaralo se o položaju žena u književnosti i društvu, kao i o feminističkim temama prisutnim u njenim djelima. Bastašić je istakla da književnost treba da otvara prostor za složene i autentične ženske likove.
Veče je zaključila porukom:
„Ne zanima me da li je knjiga o Srbima, Crnogorcima ili Hrvatima. Zanima me da li je o ljudima.“
