Rođeni Beograđanin, porijeklom iz Bjelopavlića, već godinama živi u Podgorici, gdje se, kako kaže, od prvog dana osjećao kao da je rođeni Podgoričanin.
„Pitaju me ljudi kako sam došao iz velikog Beograda u Podgoricu, ali im kažem da se ja ne vezujem za zgrade, stadione, pozorišta, već za ljude. Nikad nijednu neprijatnost nisam doživio ovdje i u Podgorici se od prvog dana osjećao kao da sam rođeni Podgoričanin. Dugo sam tražio način kako da se odužim Podgorici i zato sam snimio pjesmu ‘Željo moja Podgorice'“, kazao je Đurović.
Već u osnovnoj školi shvatio je da želi i da se bavi muzikom. U srednjoj školi, kako kaže, shvatio je da bi muzika trebalo da mu bude životni put.
„Kada sam došao iz vojske, imao sam jedan dogovor sa majkom. Mi smo sve u životu dogovarali. Rekla mi je: ‘Moraš da završiš školu, odslužiš vojsku i da budeš svoj čovjek. Tvoj otac mi je ostavio amanet da od tebe stvorim čovjeka. Poslije toga — živi kako misliš’. Nisam imao uslove da se ozbiljno posvetim studijama. Majka je radila u firmi koja je propadala, vremena su bila teška. I onda sam, vođen ogromnom ljubavlju prema muzici i tom emocijom koju sam nosio u sebi, odlučio da počnem profesionalno da se bavim muzikom“, naveo je Đurović.
Da bih skrenuo pažnju na sebe i dobio više posla, riješio je da obradi neke očeve pjesme koje su bili veliki hitovi.
„Sa mojim drugom Nešom Aleksandrićem, sinom čuvenog Dragana Aleksandrića, koji je sa mojim ocem napravio najveće hitove, odlučio sam da snimim pjesmu „Otišla si, e, pa neka“. Bili smo klinci od po dvadeset godina, neiskusni, ali puni želje. Snimili smo pjesmu, ali se onda postavilo pitanje – kako da dođe do ljudi? Nije bilo društvenih mreža. Do televizije se teško dolazilo, trebale su veze ili novac, a ja nisam imao ni jedno ni drugo. Preko jednog dragog prijatelja koji je radio na Pinku, došao sam do Minimaksa. Rekao mi je: ‘Kako da ne, ti si Ljubin sin. Tvoj otac i ja smo bili veliki prijatelji'“, kazao je Đurović.
I dalje pamti svoje prvo gostovanje u „Nedjelji kod Minimaksa“, što je tada bila najgledanija emisija u Jugoslaviji.
„Rekli su mi da dođem u subotu pred emisiju koja je išla od četiri do sedam. A ja sam došao u dva popodne. Obukao sam se najljepše što sam mogao — pozajmio sako od jednog druga, cipele od drugog, stavio svoju košulju i kravatu. I sjedio sam tamo i čekao. Dva sata. Prolazili su gosti, gledali me, niko nije znao ko sam. A ja samo čekam. U to vrijeme je poslije Minimaksa išla serija „Beverli Hils“, koju su svi gledali. I već sam počeo da mislim da su me zaboravili. Na kraju priđem tom prijatelju i pitam ga tiho: „Jesu li me zaboravili?“ A on mi kaže: „Nisu. Minimaks namjerno probija emisiju deset minuta zbog tebe, da uđeš u termin ‘Beverli Hilsa’, da bi te vidjela mlada publika“. Ja nisam mogao da vjerujem. To je bio toliko ljudski gest. I danas sam mu beskrajno zahvalan zbog toga. To je bio prvi trenutak kada su ljudi, htjeli ne htjeli, čuli za mene“, istakao je Đurović.
Navodi da je veoma teško bilo biti sin Ljubomira Đurovića, kao i da mu vrata nisu bila lakše otvorena i da je morao mnogo više da radi od ostalih.
„Imao sam mnogo manje prava na grešku. Uvijek mi se tražila greška i uvijek su me upoređivali sa ocem. On je bio vanserijski pjevač, mogao je da pjeva šta je htio. To su mi govorile sve njegove kolege. Bio je u ligi pjevača koja je nedostižna. Sve to je bio i moj problem, jer su mi ljudi govorili: ‘Dobro ti pjevaš, ali tvoj otac…’. Vremenom sam se navikao na njegovo životno djelo i za veoma kratko vrijeme koliko je živio i bavio se muzikom stvorio je 15 velikih hitova“, priča Đurović.
Đurović je u emisiji „Iz drugog ugla“ govorio o odrastanju, djetinjstvu, porodici, karijeri, hobijima, kao i prvim koracima u muzici.
Cijelu emisiju pogledajte na programu TV Podgorica u 20 sati.
