U našim selektivno idealističkim studentskim danima (moji su bili sredinom 1970-ih), to je bila mala hrabra zemlja koja je srušila korumpirani režim u dosluhu sa američkom mafijom. U narodnoj revoluciji koju su predvodili harizmatični Fidel Kastro i legendarni gerilski lider Če Gevara, potom je izdržala razoran američki ekonomski embargo kako bi odbranila svoju nezavisnost. „Hasta la victoria siempre!“ (Uvijek ka pobjedi!)
Danas Kubanci žive u očajnom siromaštvu, bez ili sa veoma malo električne energije, trpeći američku blokadu snabdijevanja gorivom, koju je uveo Donald Tramp u politici „maksimalnog pritiska“, sa ciljem da se sruši komunistička vlast na ostrvu ili da se primora na otvaranje ka američkom kapitalizmu.
Odluka SAD da optuži Raula Kastra, Fidelovog 94-godišnjeg brata i nasljednika koji i dalje ima uticaj iza scene, za ubistvo zbog obaranja dva američka laka aviona 1996. godine pokazuje koliko je Vašington odlučan da eliminiše staru gardu, navodi Tejlor.
Fabrike i transport su zaustavljeni zbog nedostatka struje. Bolnice se bore da zbrinu pacijente uz vrlo malo goriva za rad agregata.
Ipak, malo ko van krajnje ljevice evropske politike protestuje protiv očigledno nezakonitog gušenja kubanske ekonomije i naroda, niti pokušava da se suprotstavi američkom pritisku na Havanu slanjem goriva ili generatora.
Svijet ne čini gotovo ništa da zaštiti Kubu od Trampovog smrtonosnog pritiska ili da spriječi promjenu režima. Čak i ogorčenosti gotovo da nema.
Djelimično je to zato što su tradicionalni prijatelji i saveznici Kube – Rusija, Venecuela, Meksiko i Brazil – ili oslabljeni, zauzeti ili imaju preča posla sa Vašingtonom.
Takođe, zato što je položaj Kubanaca u velikoj mjeri posljedica nesposobnosti njihovih vlasti, koje su malo učinile za sopstveni narod.
Činjenica da Kubanci nemaju ni slobodu ni prosperitet manje je posljedica američkog embarga, a više decenija komunističkog lošeg upravljanja koje je ugušilo ekonomsku inicijativu i slobodu izražavanja, u ime egalitarizma najnižeg zajedničkog imenitelja.
„Kuba danas ni na koji način nije slobodna“, rekao je Herman Portokarero, bivši belgijski i EU ambasador u Havani koji je pregovarao o sporazumu EU-Kuba o političkom dijalogu i saradnji 2016. godine.
„To je tropsko ostrvo sa veoma plodnim zemljištem koje godinama uvozi 80 odsto hrane“.
Evropska unija i Brazil nudili su finansijske podsticaje i tehničku pomoć kako bi pomogli Kubi da pređe sa proizvodnje šećerne trske na proizvodnju hrane.
„Pokušali smo, i Brazilci su pokušali da urade nešto po tom pitanju, ali nismo uspjeli. Svaki put smo nailazili na zid ideologije i dogme“, rekao je Portokarero. Do milion uglavnom obrazovanih Kubanaca emigriralo je u posljednje dvije godine.
Kuba je ostala bez svog dugog niza stranih „sponzora“ u januaru kada je Trampov munjeviti vojni udar oborio ljevičarsku vladu Venecuele, a predsjednika Nikolasa Madura i njegovu suprugu odveo pred suđenje u SAD.
Time su prekinute subvencionisane isporuke venecuelanske nafte koje su održavale Kubu. Sa malo izvoza, zemlja preživljava zahvaljujući doznakama kubanskih iseljenika, uglavnom u SAD i Kanadi. Čak se i čuveni rum Havana Club prodaje u uvezenim bocama, jer su visoki troškovi energije učinili proizvodnju stakla na Kubi neisplativom.
Rusija, koja je u sovjetsko doba bila glavni zaštitnik i ekonomski partner Havane, sada je zaglavljena u ratu u Ukrajini koji ne može da dobije.
Bespomoćno je posmatrala kako joj je ključni saveznik na Bliskom istoku, Sirija pod režimom Asada, srušen u građanskom ratu, dok je drugi regionalni partner, Iran, bio meta američkih i izraelskih napada.
Moskva je ipak u martu poslala jednu pošiljku nafte Kubi, koju su SAD propustile iz „humanitarnih“ razloga. Nijedna druga zemlja – čak ni ljevičarski Meksiko i Brazil – nije se usudila da pošalje gorivo zbog straha od američkih sekundarnih sankcija.
Kina, koja ima prijateljske odnose sa Havanu, nije osporila američku blokadu. Si Đinping ima važnije teme u razgovorima sa Trampom.
Nema naznaka da je Kuba uopšte bila tema njihovog nedavnog samita. To nije dovoljno veliko tržište da bi Kina obraćala pažnju. Što se Evrope tiče, ona je podijeljenija nego ikada po pitanju Kube i zaokupljena ratom Rusije u Ukrajini i američko-izraelskim ratom protiv Irana, što je ograničilo snabdijevanje energijom i povećalo cijene goriva.
Unutar EU, Španija i Francuska su tradicionalno bile glavni zagovornici Havane i najglasniji kritičari američkog embarga, koji traje od 1962. godine. Godinama je postojala direktna avionska linija između Madrida i Havane, ali se mnogi letovi sada ukidaju zbog kolapsa turizma.
Takođe, godinama je EU jednoglasno podržavala godišnju rezoluciju Generalne skupštine UN koja poziva na ukidanje embarga. Međutim, 2025. Mađarska je glasala protiv, dok su Češka, Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska i Rumunija bile uzdržane.
Za mnoge na ljevici, poput veterana politike Džeremija Korbina i Žan-Lika Melanšona, pitanje Kube je stvar antiimperijalizma i suvereniteta. Za desnicu, međutim, ono je pitanje antikomunizma i individualne slobode, posebno u srednjoevropskim zemljama koje su decenijama bile pod sovjetskom dominacijom.
Čak je i Španija, gdje se ljevičarska vlada ponosi time što se suprotstavlja SAD osuđujući rat protiv Irana i odbijajući da dozvoli korišćenje svojih baza za takve operacije, bila neobično uzdržana u vezi sa Trampovim pritiskom na svoju bivšu koloniju.
Istina je da su lideri Španije, Meksiko i Brazil prošlog mjeseca izdali zajedničko saopštenje u kojem osuđuju „tešku situaciju“ u kojoj se kubanski narod nalazi. Pozvali su na poštovanje suvereniteta i međunarodnog prava, ali nisu direktno pomenuli SAD niti naftnu blokadu, i obećali su samo povećanu humanitarnu pomoć, a ne i energetske isporuke.
Bilo da Vašington nametne „dogovor“ sadašnjim kubanskim vlastima ili dodatno stegne obruč u pokušaju da ih sruši, ne treba očekivati da će Evropa učiniti bilo šta da zaustavi sljedeću epizodu u takozvanoj „Donroe doktrini“.
Evropljani, takođe, imaju prečih problema sa Trampom. Oni možda imaju istoriju sa Kubom, ali SAD imaju geografiju i geopolitiku na svojoj strani.










Komentari