Proglašena je krivom i osuđena na 15 godina zatvora, uz obavezno psihijatrijsko liječenje. Sud joj je produžio istražni pritvor, a i nakon izlaska iz zatvora biće pod pojačanim nadzorom. Optužena nije prisustvovala izricanju presude.
U obrazloženju presude navedeno je da je majka priznala ubistvo deteta koje joj je vjerovalo. Sud je utvrdio da je automobilom došla do Save, ušla u rijeku sa djetetom i ispustila ga u vodu.
Djevojčica je imala razvojne poteškoće, ali bez zvanične dijagnoze. Psihijatrijskim vještačenjem je potvrđeno da je majka bila bitno smanjeno uračunljiva zbog teške depresivne reakcije na stanje djeteta, ali je ipak bila svjesna svojih postupaka i njihove posljedice.
Tokom postupka svjedočili su članovi porodice i zaposleni u igraonici koju je majka posjetila na dan zločina. Sud je naveo da je bila uvjerenja da nije dobra majka, da je postajala sve povučenija, anksioznija i suicidalna, iako joj je bila potrebna stručna pomoć. Dan nakon ubistva imala je zakazan pregled kod psihijatra, a neposredno prije tragedije tražila je pomoć i u Centru za socijalni rad.
Kao otežavajuće okolnosti sud je uzeo činjenicu da je žrtva dijete sa posebnim potrebama, bliskost između majke i djeteta, kao i to što je bila prisebna nakon zločina i sama pozvala policiju. Olakšavajuće okolnosti bile su priznanje krivice, ranija neosuđivanost i svijest o trajnoj boli koju će nositi zbog svog čina. Sud je zaključio da je kazna od 15 godina primjerena, imajući u vidu da zakon predviđa raspon od 10 do 40 godina zatvora.
Tijelo devojčice pronađeno je tek mjesecima kasnije nizvodno, kod Beograda. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost radi zaštite privatnosti porodice. Sutkinja je poručila da je tragedija snažno potresla društvo i otvorila pitanje odgovornosti sistema, naglasivši da roditelji djece sa razvojnim teškoćama često ostaju usamljeni i bez adekvatne pomoći, te da se mora učiniti više kako se slične tragedije ne bi ponovile.
Komentari