„Samo da prođe nedelja da vidimo hoće li ih biti i u mišjim rupama ili će fino trbuhom za kruhom da im otvorimo granice“.
Godinama kasnije, nakon svih političkih promjena, nakon pada DPS-a, nakon hapšenja i procesa koji su otvorili pitanje funkcionisanja pravosuđa u periodu vladavine Vesne Medenice, Milenka Žižić dolazi do jedne od najvažnijih pozicija u sistemu – postaje član Sudskog savjeta.
I upravo tu počinje pitanje koje prevazilazi jednu osobu.
Kakvu poruku građanima šalje takva odluka?
Da li je riječ o stručnom napredovanju koje nema veze sa političkim kontekstom ili o pokazatelju da se strukture i kadrovska logika crnogorskog pravosuđa nijesu suštinski promijenili ni nakon 2020. godine?
Jer problem nije samo u jednoj poruci.
Problem je u simbolici.
Godinama je javnosti obećavano da će doći do dubinske reforme pravosuđa, da će se prekinuti sa praksama koje su stvorile nepovjerenje građana u sudski sistem i da će se uspostaviti jasna distanca prema periodu koji se vezivao za Vesnu Medenicu i mrežu uticaja koja je godinama dominirala pravosuđem.
Zbog toga danas mnogi postavljaju jednostavno pitanje: ako osobe koje su se pojavljivale u prepiskama koje su izazivale ozbiljne kontroverze nastavljaju da napreduju u sistemu, gdje je onda granica između starog i novog pravosuđa?
Možda najveći problem nije sama Milenka Žižić.
Možda je najveći problem utisak da se promijenila vlast, da su se promijenili politički odnosi, da su se promijenile parole i obećanja, ali da dio sistema i dalje funkcioniše po logici kontinuiteta.
Zato pitanje više nije samo ko je izabran u Sudski savjet.
Pitanje je da li građani, poslije svega što su gledali prethodnih godina, imaju razlog da vjeruju da je pravosuđe zaista prošlo kroz promjene koje su im obećavane.










Komentari