A, onda, sinoć, na “Music & Hills Festivalu“ desio se Nikola Vranjković i njegov bend. Bolje reći, proteklu noć, sve birajući riječi kako ću opisati to što sam vidio, osjetio, doživio – desio se prelazak u drugu dimenziju.
Možemo mi govoriti o muzičkim nivoima, koliko je ko iznad ili ispod koga, koliko je neko od nekoga bolji ili gori, mada je nezahvalno to tako komentarisati jer i to zavisi od raznoraznih uglova gledanja i muzika nije takmičenje nego emocija i energija, ali, ovo od sinoć koliko god da opisujem ne mogu dovoljno da približim, opišem, nađem prave riječi, osim, kao nešto što nadilazi mogućnost shvatanja. Dakle, čista transcedencija.
Dok gledate Vranjkovića ispred mikrofona, i, dok vas on podsjeća čas na Greg Olmena a čas na nekog nordijskog boga od kojeg čekate da ostavi gitaru, uzme mač i počne da vitla istim na bini, dok gledate Zoranovića i ostale momke iz benda koji, ne mogu da nađem pravu riječ, ne postoji prava riječ da se to opiše, izbriljiraju do te mjere da vi ostanete do te mjere pod utiskom da i nakon prespavane noći još uvijek mislite na to što ste doživjeli sinoć i pitate se – hoće li se opet za vašeg života desiti nešto slično, hoće li?
Dok se globalno pumpa novi veliki svjetski rat i dok smo svjesni da svijet kakvog smo poznavali nepovratno nestaje, tako nestaje i posjeta na koncertima. Na ovoj transcedenciji sinoć stotinjak prisutnih, možda nekoliko više od stotinu. Šteta, šteta. Ako preživimo rat koji se sprema sjećaćemo se nekih posebnih momenata iz života, znam da ja, definitivno hoću ovog od sinoć.
Piše: Dragan Leković
