Njegove zgusnute pjesme, objavljene u šest zbirki poezije, svojevrsni su znakovi vremena iz duše običnog čovjeka koji se istinom bori za smisao postojanja. Enver piše malo ali jako dobro, jer kako reče, “nije stvar napisati puno nego da ono što se napiše bude upečatljivo i da ima svoj smisao”. Respekatabilna publika je to nagardila aplauzima kao i maestralne opservacije Vanje Kovačevića koji je moderirao književno veče za pamćenje.
“Enverov poetski rad predstavlja spoj visoke estetike i filozofske dubine, gdje se kroz pročišćenu formu kristališu kompleksne životne istine.”
„U poziji Envera Muratovića smještena je sva ljudska bol, radost, pravda i krivda i sve ono što zaokuplja čovjeka. Zbog toga njegovi stihovi ubrzavaju krvotok, navode na razmišljanje, upozoravaju”.
Na pjesničkoj večeri koja je organizovana povodom trideset godina poetskog stvaralaštva Envera Muratovića u okviru manifestacije „Dani kulture Bošnjaka u Crnoj Gori“ govorili su profesor Agim Ljajić, Izet Erović, Ana Vuksanović i Vanja Kovačević.
Vanja Kovačević je kazao da svako dobro štivo ima beskrajno mnogo asocijacija, a ljepota jednog štiva nije samo u onome što čitate već u onome što vam to štivo nudi.
„Čitajući Enverovu poeziju, koju znam jako dugo, pala mi je na pamet misao pjesnika koji je nepravedno rano preminuo, koji je u jednoj svojoj pjesmi zapisao da „nije najvažnije pronaći svoje mesto u svetu, mnogo je važnije pronaći svetove u sebi“ i on je takođe u istoj pjesmi u sljedećoj strofi zapisao „nikad se nemoj mučiti pitanjem kako preživeti, nego kako ne umreti posle svih umiranja“. Ja mislim da nam Enverova poezija to nudi – da ne umremo poslije svih umiranja i da pronađemo svijetove u sebi“ kazao je Kovačević.
U nemogućnosti da prisustvuje večeri Ana Vuksanović se obratila putem video poruke istakavši da je poezija Muratovića definisana kroz refleksiju, melanholiju i duboku emotivnu povezanost sa unutrašnjim svijetom i koja teži ka ogoljenoj istini o savremenom čovjeku bez uljepšavanja.
Enverov poetski rad predstavlja spoj visoke estetike i filozofske dubine, gdje se kroz pročišćenu formu kristališu kompleksne životne istine.
„Centralna tema je neumitnost vremena i života, posmatrana iz perspektive čovjeka koji je bliži kraju nego početku. Autor koristi lokalne motive kako bi artikulisao kosmopolitske misli i univerzalne ljudske teme. Umjesto idealizacije, pjesnik nudi mudru, pomalo rezigniranu i fatalističku sliku savremenog svijeta, koja se ocjenjuje kao zrela i realna vizija ljudskog vijeka. Motivi pejzaža i smjene godišnjih doba ne služe samo opisu spoljašnjeg svijeta, već su metafore za unutrašnja stanja i potragu za smislom“ kazala je Vuksanović.
„Zbirka Drvo za moj tabut predstavlja ključni zaokret u poetici Envera Muratovića, gdje se intimna lirika i haiku svedenost prožimaju sa kolektivnim traumama ratnih devedesetih, socijalnim kolapsom i propadanjem društvenih vrijednosti. Za razliku od angažovane ratne poezije, Muratović rat sagledava kao generacijski udes, prokletstvo, koje iznova predstavlja izvor trauma i razočarenja u ljudsku prirodu. Svedeni stih u zbirci Drvo za moj tabut postaje oruđe za upečatljive pjesničke slike-skrinšotove surove realnosti Sjevera Crne Gore“, konstatuje Ana Vuksanović.
Osvrt na književno stvaralaštvo direktora JU „Ratkovićeve večeri poezije“ Kemala Musića, koji je iz opravdanih razloga bio odsutan, pročitao je njegov zamjenik Izet Erović.
„U poziji Envera Muratovića smještena je sva ljudska bol, radost, pravda i krivda i sve ono što zaokuplja čovjeka. Zbog toga njegovi stihovi ubrzavaju krvotok, navode na razmišljanje, upozoravaju. Enver Muratović nije pjesnik koji pokušava da uhvati korak, on mirno sigurno i temeljito kuje poetske zlatnike u podnožju Hajle. Nikom ne prkoseći, nikom se ne klanjajući, nikog ne slijedeći, nikom se ne diveći. Njegova mirna duša se pretače u stih koji se kreće između tradicionalnog i modernog i tako mirno je Enver Muratović obezbijedio sebi sigurno mjesto u crnogorskoj poeziji“ poručio je između ostalog Musić.
Profesor Agim Ljajić je istakao da je bilo zadovoljstvo raditi recenziju za zbirku „Drvo za moj tabut“ te da je suština književnosti da se kroz malo riječi kaže suština.
„A Enver je zaista uspio da kroz ovu knjigu kaže mnogo toga. Njegovi stihovi imaju određenu frekfrenciju i zaista ko čita tekst na onom najbazičnijem nivou osjetiće vibracije u tim riječima. Sa malo riječi imate veliku refleksiju„ kazao je Ljajić.
Autor je istakao da mu veoma znači što je u Bijelom Polju, gradu gdje je, kako je istakao, svoje prve pjesničke uspjehe postigao 1997. godine na Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike, a onda i 2003. u finalnoj večeri.
Imao sam sreću da shvatim, ne baš na početku svoje pjesničke karijere, da nije stvar napisati puno nego da ono što se napiše bude upečatljivo i da ima svoj smisao. Druga stvar koja je možda uticala na taj minimalni jezik u mojoj poeziji jeste upravo haiku poezija. Imao sam sreću da imam dobre mentore iz te oblasti Blagoja Nišavića i Hamdiju Kalača iz Rožaja koji su me usmjeravali u stvaranju te japanske drevne forme, tako da se to odrazilo i na sve ostale forme. Ja čak i u sonetima, zahtjevnoj književnoj formi, pribjegavam da koristim što manje riječi“ kazao je Muratović.
„Iako se radi o obilježavanju 30 godina poetskog stvaranja, ne mogu se pohvaliti velikim brojem objavljenih knjiga, no svakako vjerujem da sam to što sam radio – radio na najbolji mogući način, želeći da ponudim originalan i prepoznatljiv poetski trag u savremenoj crnogorskoj i regionalnoj književnosti. Drago mi je, prije svega, da čitateljstvo prepoznaje i osjeća snagu emocija u mojim pjesmama – kud ću veće nagrade od toga!? – dodao je Muratović.
Autorsko veče, povodom trideset godina poetskog stvaralaštva Envera Muratovića održano je u okviru tradicionalne manifestacije „Dani kulture Bošnjaka u Crnoj Gori“ koja je podržana od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava i Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori.
Enver Muratović, rođen je 1978. godine u Rožajama.
Objavio zbirke poezije:
SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013. i
DRVO ZA MOJ TABUT, Biblioteka Njegoš, Nikšić, 2021.
Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regionu.
Dio rukopisne zbirke DRVO ZA MOJ TABUT nagrađen je na 23. nikšićkim književnim susretima 2020.
Živi i radi u Rožajama.
Komentari