Reagovanje Lakušića prenosimo integralno:
„Prije svega, potrebno je napraviti jasnu razliku između političke ocjene i pravne činjenice. Tvrdnja da su tri izvršna direktora „nezakonito smijenjena“ podrazumijeva da je u sva tri slučaja pravosnažno utvrđena nezakonitost odluka o razrješenju. To jednostavno nije tačno.
U jednom slučaju postoji pravosnažna sudska odluka koja nije osporila meritum odluke Odbora direktora niti razloge za razrješenje izvršnog direktora. Sud nije zauzeo stav da nijesu postojali razlozi za razrješenje, niti da Odbor direktora nije imao pravo da donese takvu odluku. Suština spora odnosila se na formalno-pravni aspekt obrazloženja odluke, odnosno na stav suda da razlozi za razrješenje, koji su bili detaljno obrazloženi u posebnom aktu dostavljenom uz odluku na više od petnaest strana, treba da budu sastavni dio obrazloženja same odluke. Dakle, nije osporena suština niti opravdanost razloga za razrješenje, već način njihovog formalnog prikazivanja.
Pri tome, posebno je važno ukazati da Zakon o privrednim društvima izričito propisuje da izvršni direktor može biti razriješen bez obrazloženja. Zbog toga je potpuno neprimjereno iz jedne takve presude izvoditi zaključak da je sud utvrdio nezakonitost razloga za razrješenje ili da je osporio pravo Odbora direktora da razriješi izvršnog direktora.
Dodatno, sudska praksa po ovom pitanju nije bila jedinstvena ni u predmetima koji su se odnosili na ista ili veoma slična pravna pitanja. To samo potvrđuje da je riječ o složenoj pravnoj materiji koja zahtijeva ozbiljnu pravnu analizu, a ne političke kvalifikacije i pojednostavljena tumačenja.
U drugom slučaju, posljednja sudska odluka odnosila se isključivo na pitanje ugovorene otpremnine, a ne na zakonitost razloga za razrješenje izvršnog direktora. Riječ je o pravu koje je izvršnom direktoru bilo ugovorom definisano od strane Odbora direktora prije mog dolaska u Regionalni vodovod. Stoga je potpuno pogrešno i pravno neutemeljeno takvu odluku predstavljati kao dokaz navodne nezakonitosti razrješenja.
U trećem slučaju odluka o razrješenju sadržala je obrazloženje na više od dvadeset strana, sa detaljno navedenim činjenicama, razlozima i okolnostima koje su bile predmet razmatranja Odbora direktora. Zbog toga je potpuno neodgovorno sve ove slučajeve svoditi na političku floskulu o „tri nezakonite smjene“, jer se radi o pravno i činjenično različitim situacijama.
Posebno zabrinjava činjenica da se u javnosti uporno prećutkuje osnovno pitanje, zbog čega su izvršni direktori uopšte razriješeni. Statutom društva, Zakonom o privrednim društvima i internim aktima jasno su definisane obaveze izvršnog direktora u pogledu sprovođenja odluka i zaključaka Odbora direktora. Izvršni direktor nije nezavisni centar odlučivanja, već organ upravljanja koji je dužan po statutu i zakonu da izvršava odluke organa koji ga je imenovao.
Nesprovođenje odluka i zaključaka Odbora direktora predstavlja ozbiljno pitanje odgovornosti izvršnog direktora i legitimnu okolnost koju je Odbor direktora ne samo imao pravo, već i obavezu da cijeni prilikom odlučivanja o njegovom statusu. Zbog toga nije moguće zakonitost odluka o razrješenju posmatrati izolovano od razloga koji su do njih doveli.
Posebno je indikativno da je na istoj sjednici poslanik Mihailo Anđušić iznio činjenicu koja je predstavljala jedan od razloga za razrješenje jednog od izvršnih direktora. Time je, možda i nesvjesno, potvrdio postojanje konkretnih okolnosti koje su bile predmet razmatranja Odbora direktora i predstavljale činjenični osnov za donošenje odluke o razrješenju.
Zbog svega navedenog, smatram da poslanici Skupštine Crne Gore imaju posebnu odgovornost da se uzdrže od kategoričnih tvrdnji o navodnoj nezakonitosti pojedinih odluka prije nego što takve tvrdnje budu potvrđene od strane nadležnih sudova i institucija. Političke ocjene ne mogu zamijeniti sudske odluke, kao što ni medijske konstrukcije i interpretacije ne mogu zamijeniti činjenice.
Posebno je problematično kada se ovakve tvrdnje preuzimaju iz medija i portala čiji je kredibilitet ozbiljno doveden u pitanje zbog javno saopštenih sumnji i navoda o povezanosti sa organizovanom kriminalnom grupom, brojnim netačnim informacijama, manipulacijama, anonimnim izvorima i unaprijed donesenim zaključcima. Ozbiljna javna riječ mora počivati na činjenicama, dokazima i relevantnim odlukama nadležnih organa, a ne na proizvoljnim interpretacijama i medijskim konstrukcijama.
Poslanik ima puno pravo da iznosi političke stavove i kritike, ali nema pravo da preuzima ulogu suda i da kao utvrđenu činjenicu saopštava ono što nije potvrđeno pravosnažnim odlukama nadležnih institucija. Takav pristup ne doprinosi ni pravnoj sigurnosti ni kvalitetu javne rasprave, već stvara pogrešnu sliku o činjenicama i pravnim pitanjima koja su znatno složenija od načina na koji se predstavljaju javnosti.
Javnost zaslužuje istinu zasnovanu na činjenicama, dokazima i odlukama nadležnih organa, a ne političke kvalifikacije, medijske kampanje i pokušaje da se prije sudova i institucija utvrđuje nečija odgovornost. I pored toga, tvrdnja o navodno „tri nezakonite smjene“ i dalje se u pojedinim političkim i medijskim nastupima predstavlja kao nesporna činjenica, iako za takav kategoričan zaključak ne postoji odgovarajući pravni osnov niti on proizlazi iz sadržaja sudskih odluka donesenih u ovim predmetima.
Komentari