Kako je Portalu RTCG ispričao sagovornik koji je u to vrijeme bio omladinski aktivista, ideja se zasnivala na klasičnom principu kaskadnih akumulacionih jezera i malih hidroelektrana uz maksimalno očuvanje rijeke i prirodnog ambijenta.
„Momo Cemović je volio Berane i volio je planinu Jelovicu. Na Jelovici je već tada bio izgrađen hotel i on je imao viziju kako bi dobro bilo da se sistemom jezero po jezero, hidroelektrana po hidroelektrana, ta planina turistički valorizuje i istovremno grad obezbijedi strujom“, kazao je taj sagovornik.
Kako je rekao, Cemovićeva ideja, međutim, nije naišla na razumijevanje tadašnjih lokalnih i republičkih vlasti u Crnoj Gori.
„Momo je bio razočaran zbog toga što nije dobio podršku za tu ideju. To je bio čovjek koji je izuzetno volio Berane i maksimalno sa svih pozicija i funkcija na kojima se nalazio pomagao razvoj svog rodnog grada i njemu ovaj grad duguje mnogo“, smatra naš sagovornik.
Beranac Momčilo Cemović bio je savezni sekretar za finansije u Vladi SFRJ od maja 1974. do polovine maja 1978. godine. Nakon toga prešao je na dužnost predsjednika Izvšnog vijeća Skupštine SR Crne Gore, odnosno tadašnju funkciju predsjednika vlade Crne Gore, koju je pokrivao od 1978. do 1982. godine.
„Možete zamisliti kakav je to bio otpor, kada sa tih funckija Momo nije uspio da realizuje taj projekat koji bi bio izuzetno značajan za Berane i sa današnjeg aspekta. Ta inicijativa je danas zaboravljena, ali kao što vidite, ustvari nije zaboravljena, samo su je ovovremeni tajkuni nakaradno iskoristili izgradnjom malih hidrocentrala i stavljanjem rijeke u cijevi u dužini od 13 kilometara. Na taj način su izgrađene male hidrocentrale na Bistrici, ali su rijeka i priroda potpuno uništeni. Ovakav način izgradnje malih hidroelektrana Momo sigurno ne bi podržao“, kazao je saogovornik našeg portala.
Portal RTCG je ranije pisao o tome kako je između pionira elektrifikacije u Gornjem Polimlju poslije Drugog svjetskog i savremenih tajkuna koji grade elektrane na istim vodotocima, stao skoro jedan čitav vijek.
Prvi su radili iz entuzijazma i od opšte koristi za zajednicu, dok savremeni tajkuni otimaju od naroda da bi uvećavali svoje i onako problematično stečeno bogatstvo.
Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana, od kojih danas ni jedna nije sačuvana.
To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je bilo koje su snabdijevale strujom po jednu kuću, pet koje su snabdijevale po nekoliko kuća, i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja. Za tim hidrocentralama je prestala potreba izgradnjom veće hidrocentrale na Mušovića rijeci kod Kolašina.
Od izgradnje hidrocentrale Mušovića rijeka, za to vrijeme vrlo velike, i koja je ugasila sve male elektrane u Gornjem Polimlju, narednih šest-sedam decenija nastao je potpuni vakum. Dok u zapadnoevropskim zemljama kontinuitet malih elektrana nije prekidan, kod nas od tada nije izgrađena ni jedna.
Nije da nije bilo interesovanja. Naprotiv. Mnoge inicijative za gradnju malih elektrana propale su zbog velike birokratske procedure u pogledu dobijanja koncesija i dozvola.
Sve do trenutka dok se nijesu pojavili tajkuni. Stvari su postale jasne. Taj posao je za njih dobro čuvan.
Odjednom su, praktično preko noći, formirane razne hidroenergije, bemaksi i slične kompanije koje su počele da porobljavaju vodotoke na sjeveru.
I to upravo najviše u Gornjem Polimlju i nerijetko na onim mjestima gdje su nekada počinjali pioniri elektrifikacije.
Tako je kompanija „Hidroenergija Montenegro“ koju je formirao Oleg Obradović 2007. godine zajedno sa Opštinom Berane, izgradila na rijeci Bistrici osam malih hidrocentrala, od čega Berane nema nikave koristi, a rijeka se našla u cijevima i u ljetnjem periodu ne nekim mjestima potpuno presušuje. Tajkunska dobit se, sa druge strane, na godišnjem nivou mjeri milionima eura.
Komentari