Upravo to predstavlja odluka Ombudsmana TV Vijesti u slučaju žalbe generalnog direktora RTCG Borisa Raonića. Ombudsman je krajem prošle sedmice u odluci po žalbi Raonića utvrdio kršenje Kodeksa novinara/novinarki Crne Gore.
Šta se zapravo desilo
Ombudsman TV Vijesti usvojio je žalbu generalnog direktora RTCG, Borisa Raonića, i utvrdio da je u informativnom programu TV Vijesti došlo do kršenja Kodeksa novinara/novinarki Crne Gore.
U obrazloženju odluke navodi se da je Televizija Vijesti emitovala netačnu tvrdnju da je Raonić „ružno pisao“ o novinarki Jeleni Jovanović, iako takva izjava ne postoji u njenom sudskom iskazu, niti je ikada izrečena. Ombudsman konstatuje da je riječ o neprovjerenoj informaciji koja je proizvoljno pripisana sudskom postupku.
Posebno se ističe da činjenica da sporni navod, iako je, prema navodima uredništva TV Vijesti, preuzet sa portala Vijesti – što novinarka Jelena Jovanović negira već tvrdi da je u pitanju pogrešno prenošenje – ne oslobađa uredništvo TV Vijesti profesionalne odgovornosti, jer Kodeks jasno propisuje da se informacije moraju dodatno i pažljivo provjeriti prije emitovanja.
Iako je reagovanje Borisa Raonića emitovano u istom terminu i u istoj informativnoj emisiji, Ombudsman je ocjenio da ono nije prezentovano kao jasno izdvojena i integralna ispravka, već u polemičkom kontekstu, što nije u skladu sa profesionalnim standardima. Zbog toga je uredništvu TV Vijesti uputio preporuke da ubuduće reagovanja, koja ispunjavaju uslove propisane Kodeksom, objavljuju zasebno i u punom obimu, uz jasno razdvajanje činjenica, komentara i konteksta. Takođe, preporučeno je da se nakon ispravke greške gledaoci obavijeste o učinjenoj grešci i da se uputi izvinjenje gledaocima i osobi na koju se netačna informacija odnosila.
Naravno, po već ustaljenoj praksi kada je u pitanju odnos prema RTCG, osim poštovanja novinarskih principa, pravila i standarda, i izvinjenje je i ovog puta izostalo.
Ispravka koja nije ispravka
Drugi sloj odluke Ombudsmana tiče se načina na koji je greška „adresirana“. Da, reagovanje Borisa Raonića je emitovano. Ali Ombudsman zaključuje da ono nije bilo prezentovano kao jasno izdvojena i integralna ispravka, već u polemičkoj formi, gdje se Raonićevom reagovanju pridružuje kontrastav uredništva, što cijelu stvar kontekstualizuje na način da javnost ostaje bez jasne informacije da je greška učinjena, da su je učinili iz TV Vijesti, te da je informacija koju je gledalište dobilo netačna.
To je, suštinski, najvažniji dio priče. Razlika između ispravke i polemike nije puka formalnost. Ispravka je priznanje činjenice u maniru „ovo nije bilo tačno, izvinjavamo se javnosti zbog toga“. Polemika je pokušaj da se činjenica utopi u raspravu, da greška postane mišljenje, a neistina „jedan ugao“.
Zato su preporuke Ombudsmana TV Vijesti bile jasne i nimalo blage: reagovanja treba objavljivati zasebno i integralno, a nakon ispravke greške treba obavijestiti gledaoce i uputiti izvinjenje i publici i osobi na koju se netačna informacija odnosila.
Sugestija kao tehnika
U žalbi Ombudsmanu, Raonić je ukazao i na još osjetljiviji element: insinuativno dovođenje njegovog imena u kontekst slučaja ranjavanja novinarke Olivere Lakić, bez jedne jedine činjenice, bez ijedne makar i posredne poveznice koja bi takvo povezivanje opravdale, a sve u cilju stvaranja pogrešnog utiska javnosti.
To je opasan novinarski presedan, podsjetnik da se reputacija često ne ruši direktnom tvrdnjom, već pažljivo sastavljenom asocijacijom: dovoljno je da se ime pojavi u istoj rečenici, u istom kadru, u istom dahu, i ostaje da publika „sama zaključi“. Novinarstvo, međutim, nije umjetnost insinuacije. Novinarstvo je disciplina provjere, činjanica i etičkog odnosa prema javnosti. Ako nije tako, onda nije u pitanju novinarstvo.
Zašto je ova odluka važna i šire od jednog slučaja
Da je riječ o izolovanom propustu, odluka Ombudsmana TV Vijesti bila bi zatvorena kao profesionalna opomena. Ali teško je govoriti o izolaciji kada postoji kontinuitet. A upravo tu dolazimo do suštine.
U prethodnim godinama, RTCG i njen menadžment bili su predmet izuzetno učestalog izvještavanja Vijesti, gotovo bez ijednog izuzetka, u negativnom kontekstu, nerijetko u potpunosti lišenog činjeničnog osnova. Osporavale su se procedure, problematizovale odluke, insistiralo na terminologiji koja unaprijed presuđuje, a odgovor institucije često je tretiran kao smetnja, a ne kao sastavni dio informacije. Mišljenje druge strane, kada se obrađuje tema u žurnalističkom smislu je obaveza. Međutim, to ne važi za Vijesti kada je tema RTCG.
Ne radi se ovdje o pravu da se kritikuje. Kritika je legitimna. RTCG je nacionalni javni servis, i mora biti predmet tema, od pohvala do kritika, kada je šta zasluženo. Radi se o nečemu drugom: o uporno ponavljanom narativu koji ne traži činjenice.
Inače, RTCG je, prema nalazima više relevantnih domaćih i međunarodnih institucija, prepoznata kao jedna od svega par najtransparentnijih institucija u Crnoj Gori. Otvorenost podataka, dostupnost informacija i spremnost na institucionalni nadzor predstavljaju standard, a ne izuzetak u njenom radu.
Da ovo nije stvar utiska, već obrasca, najbolje se vidi na konkretnim primjerima. Tri slučaja iz različitih perioda i sa različitim temama ilustrativno pokazuju isti mehanizam, isti način konstrukcije priče, isti odnos prema činjenicama i isti tretman. Razlike su samo u povodu, metod i cilj su uvijek isti.
Studija slučaja 1: stanovi za zaposlene u RTCG
Najčitljiviji primjer tog mehanizma jeste priča o stanovima za zaposlene u RTCG.
U osnovi, riječ je o projektu kojim je 90 zaposlenih riješilo stambeno pitanje. Devedeset porodica u 2025. godini dobilo je privilegiju da pod veoma povoljnim uslovima dobije sopstveni krov nad glavom. A tu priliku je dobilo zato što je njihova matična kuća stala iza potrebe njihovih porodica, vrednujući rad, ali i duboku svijest o potrebi socijalne politike.
Ta činjenica, makar i na nivou objektivne informative, dakle, bez ulaska u meritum stvari, u izvještavanju medijskog koncerna Vijesti ne dobija prostor. Ali dobija permanentni tretman koji cijelu priču pokušava predstaviti isključivo iz realno nepostojećeg lošeg ugla.
Umjesto toga, javnost se vodi kroz seriju tekstova i priloga u kojima se socijalna mjera, i to jedna od rijetkih u Crnoj Gori, tretira kao sumnja, a pojedinačni slučajevi – ukoliko uopšte postoje – pokušavaju predstaviti kao dokaz sistemske korupcije.
Pisalo se o „stanovima u oglasima“ u momentima kada nijedan stan nije bio ni dodijeljen. Pisalo se o „povlašćenima“ bez jasnih parametara poređenja. Pisalo se o pravilniku bez ozbiljne analize da li je taj model bolji ili gori od drugih modela u zemlji. Nije se obaziralo na reagovanja tim povodom, uz obavezno prebacivanje težišta sa činjenica na unaprijed kreiranu moralnu presudu. Ovakvim pristupom se pokušao stvoriti utisak zloupotrebe, bez elementarnih činjenica koje bi ga potkrijepile.
Kada su stanovi dodijeljeni i kada su zaposleni konačno dobili ključeve, nije bilo nikakve vijesti da se to desilo. Devedeset riješenih stambenih pitanja, jedinstven dan u životu za devedeset srećnih porodica nije postalo vijest. Nisu objavljene priče o ljudima koji su decenijama živjeli kao podstanari, niti je analiziran model kao primjer dobre prakse u javnom sektoru. Ta tišina bila je jednako glasna kao i prethodni naslovi.
Umjesto toga, baš tog dana, opet pokušaj skandalizovanja. Opet bez provjere, bez drugog mišljenja, bez činjenica. U takvom okviru, stambena politika RTCG prestaje da bude socijalni uspjeh i primjer drugima, i postaje izvor sumnje.
Međutim, posebno je indikativno ono što u kampanji Vijesti izostaje. Nema uporedne analize sa drugim javnim institucijama. Nema odgovora na pitanje da li je ijedna druga državna ili javna ustanova u posljednjih deset godina riješila stambeno pitanje zaposlenih na povoljniji i transparentniji način. Da li je to uradila bolje od RTCG? Da li je njen pravilnik bolji, ili gori? Da li više forsira radnike, ili menadžment? Nema interesovanja za činjenicu da su kriterijumi bili javni, da je procedura bila formalizovana i da su rezultati lako provjerljivi.
Ključno pitanje, koje se uporno izbjegava, glasi: ako je cilj istina i fer odnos prema javnosti, zašto se ne govori makar i nejednako glasno, o 90 riješenih stambenih pitanja, već se uporno, bez obzira na istinu ili profesionalne standarde, pokušava kreirati narativ? A odgovor je veoma prost: zato što je sumnja ovdje uređivački cilj.
Skandal nije samo željeni rezultat, skandal je ovdje polazna tačka.
Studija slučaja 2: odgovor koji nije smio da se vidi
Drugi ilustrativan primjer odnosa prema RTCG odnosi se na postupanje po pravu na odgovor, i to u slučaju koji je dobio i institucionalni epilog. Dana 6. oktobra 2025. godine RTCG je podnijela žalbu zbog povrede prava na ispravku i odgovor, nakon što dnevni list Vijesti nije obezbijedio isti plasman odgovora RTCG-a na tekst o službenim vozilima, iako je to izričito propisano Zakonom o medijima. Sporni tekst bio je najavljen na naslovnoj strani, dok odgovor RTCG-a – iako objavljen – nije dobio ni izbliza isti tretman. Time je suština prava na odgovor obesmišljena: informacija koja stvara utisak dobila je punu vidljivost, dok je ispravka ostala van fokusa. Nakon neuspješne medijacije i izostanka blagovremenog izjašnjenja uredništva, žalba je u potpunosti usvojena, uz konstataciju da je kršenjem smjernice 3.1 Kodeksa novinara narušen princip ravnoteže u informisanju.
U kontekstu šire slike, ovaj slučaj dodatno potvrđuje obrazac u kojem odgovor postoji – ali ne smije da bude jednako vidljiv.
Studija slučaja 3: kada naslov govori više od činjenica
Treći primjer dodatno oslikava mehanizam kojim se od informacije pravi utisak, i to kroz jezik, konstrukciju i selektivnu upotrebu izvora. Riječ je o tekstu „Raonić se ‘častio’ novom ‘tojotom’“, na koji je generalni direktor RTCG Boris Raonić podnio žalbu zaštitniku prava čitalaca Vijesti.
U samoj žalbi nije se osporavala zakonitost postupka, naprotiv, Raonić je zatražio ocjenu da li tekst sadrži kršenje profesionalnih standarda, ukazujući naknadno da upotreba izraza poput „častio“ i „trgovina“, postavljenih u konkretan kontekst, može sugerisati moralno problematično ponašanje iako je sve urađeno u skladu sa zakonom.
Nakon sprovedene procedure i neuspješne medijacije, žalba je djelimično usvojena. Utvrđeno je kršenje smjernice 1.2 Kodeksa novinara/novinarki Crne Gore (tačnost). Takođe je utvrđeno kršenje smjernice 1.3, postupanje sa izvorima, jer Raoniću nije data mogućnost da odgovori na ocjene i komentare koje je o njegovim primanjima iznijela članica Savjeta RTCG. Zaštitnica prava čitalaca jasno je konstatovala da komentari sagovornika nemaju isti status i da, naročito kada su iznijeti u negativnom kontekstu, zahtijevaju pravo druge strane na odgovor.
U kontekstu šire slike, ovaj slučaj je značajan ne zbog toga što je žalba djelimično usvojena, već zbog onoga što razotkriva kako se kombinacijom sugestivnog naslova, netačne vremenske reference i jednostranih komentara može proizvesti snažan utisak, iako su formalne činjenice – poput zakonitosti postupka – nesporne.
Ovo su tek tri primjera u moru sličnih slučajeva, među hiljadama negativnih tekstova o RTCG objavljenih u posljednje četiri godine.
Uz sadržaj, jednako dosljedno se djeluje i kroz izbor fotografija, opremanje teksta i pozicioniranje na portalu, kao paralelni mehanizmi kojima se negativna slika neprekidno gradi i učvršćuje.
Reagovanje, demanti, ispravka – tišina
Ovdje se prirodno vraćamo na ono što je Ombudsman TV Vijesti problematizovao: način postupanja nakon greške.
U profesionalnom mediju, demanti nije neprijatelj. Ispravka nije poraz. To su mehanizmi koji štite publiku od dezinformacije i štite medij od samog sebe. Kada se reagovanje objavi „u prolazu“, kada se sopstvena greška prevede u polemiku, a publika se ne obavijesti jasno da je nešto bilo netačno – tada ne strada samo osoba o kojoj je riječ. Strada povjerenje.
Kada se takvi elementi ponavljaju kroz različite teme i različite tekstove i priloge, oni prestaju da budu izolovani propusti. Postaju dio prepoznatljivog obrasca u kojem naslov nosi poruku, a korekcije dolaze kasno, tiho i sa znatno manjim dometom od prvobitne tvrdnje.
I tu dolazimo do većeg pitanja, onog koje čitalac ne mora da dobije servirano: da li je ovaj slučaj izuzetak, ili logična posljedica uređivačkog obrasca u kojem je RTCG stalna meta, a činjenice ponekad samo materijal koji se preslaže da bi slika postala baš ona koja se želi?
Pitanje je, naravno, retoričke prirode. Odgovor jasan kao dan.
Šta RTCG traži i šta ne traži
RTCG ne traži zaštitu od kritike. Javni servis mora biti najotvorenija institucija u državi, što i jeste, i mora podnositi najstrožiji nadzor. Ali RTCG ima pravo i hoće do kraja da insistira na standardima novinarstva: provjera prije objave, odgovornost nakon greške, fer tretman reagovanja i ravnopravan odnos prema činjenicama koje ne odgovaraju početnoj tezi.
Odluka Ombudsmana TV Vijesti pokazuje da standard u ovom slučaju nije ispoštovan. I zato je ova priča važna. Ne zbog ličnosti, ne zbog polemike, već zbog principa. Ako izgubimo, ili još gore, ako namjerno “pokvarimo kočnice” koje profesiju razdvajaju od divljanja, gdje smo? Uostalom, odgovornost Javnog medijskog servisa Crne Gore nije samo informisanje javnosti, već i čuvanje standarda profesije.
Novinarstvo nije proizvodnja utiska. Novinarstvo je provjera informacija, i prije svega drugog, odgovoran odnos prema građanima. A kada se činjenice zaobilaze da bi se informacija podredila utisku, onda više ne govorimo o izvještavanju. Ne govorimo ni o kritici. Tada govorimo o kampanji.
Zaključak
Kada se podvuče crta, razlozi ove kampanje su veoma jasni.
RTCG je posljednjih godina izašla iz stanja hronične slabosti, konsolidovala je redakcije, ojačala informativni i istraživački kapacitet, uvela i uvodi niz novina u svoj rad, od socijalnih programa za zaposlene do izrazitog unapređenja posla, i najvažnije od svega, povratila je povjerenje javnosti koje je dugo bilo izgubljeno. Javni medijski servis više nije irelevantan, već prema svim istraživanjima i ocjenama zavređuje najveći dio pažnje i povjerenja javnosti. Postali smo inovativni, pouzdani, zanimljivi, dinamični.
Postali smo najgledaniji.
Medijski koncern koji decenijama funkcioniše kao centralni filter informacija, kao nezaobilazni, samoproglašeni sudija tuđih namjera i postupaka, svako jačanje Javnog servisa doživljava kao prijetnju sopstvenoj poziciji. Zato se ne osporavaju samo odluke, već legitimitet; ne problematizuju se samo potezi, već sama uloga RTCG. Kampanja, u tom smislu, nije odgovor na propuste, već otpor gubitku moći.
U takvim okolnostima, gdje je RTCG kvalitetan javni servis građana Crne Gore gubi se nešto mnogo važnije od tržišnog udjela. Gubi se monopol nad interpretacijom stvarnosti.
