Ipak, put do tog cilja bio je obilježen višemjesečnom, napetom kampanjom dva duboko podijeljena bloka, suverenističkog, koji je u samostalnosti vidio istorijsku šansu i evropski put, i unionističkog, koji je garant stabilnosti i progresa vidio u očuvanju zajedničke države sa Srbijom. Pod rigoroznim pravilima Evropske unije, Crna Gora je te večeri olovkom i mirnim putem prelomila svoju sudbinu.
Referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore, održan 21. maja 2006. godine, organizovan je kako bi građani nakon gotovo čitavog vijeka prelomili istorijsku dilemu, nastavak života u zajednici sa Srbijom ili obnova samostalnosti. Te sudbonosne proljećne večeri, u vazduhu je lebdjela neizvjesnost kakva se na ovim prostorima rijetko pamti. Višemjesečne političke tenzije, užarene debate i prepuni trgovi širom zemlje stigli su do svoje završne tačke, stajući u svega nekoliko sati prebrojavanja glasačkih listića. Pod budnim okom Brisela, zvanična Podgorica i Beograd, ali i domaća vlast i opozicija, morali su da pristanu na pravila igre koja do tada nisu zabilježena u međunarodnoj praksi. Evropska unija, preko svog izaslanika Miroslava Lajčaka, postavila je rigorozan uslov, takozvanu formulu od pedeset pet odsto. To je značilo da suverenističkom bloku za pobjedu nije bila dovoljna prosta većina, već je svaki procenat unutar takozvane sive zone mogao da zadrži status kvo.
U takvom ambijentu, kampanja je podijelila Crnu Goru na dva tabora koji su se borili za svaki glas. Suverenistički tabor, pod sloganom „Da“, predvođen Milom Đukanovićem, igrao je na kartu istorijskog prava, nacionalnog identiteta i ekonomskog samoodržanja. Njihov ključni argument bio je da Crna Gora, kao samostalna država, ima znatno veće šanse za brzu integraciju u Evropsku uniju i NATO, te da sama treba da raspolaže svojim resursima, budžetom i spoljnom politikom.
S druge strane, Blok za očuvanje Državne zajednice Srbije i Crne Gore, pod sloganom „Ne“, na čelu sa Predragom Bulatovićem, ponudio je potpuno drugačiju viziju budućnosti. Oslanjajući se na vjekovne istorijske, duhovne i porodične veze sa Srbijom, ovaj tabor je tvrdio da je zajednička država ekonomski stabilniji i bezbjedniji okvir za sve građane. Upozoravali su na opasnosti od ekonomske neodrživosti, rasta cijena, podjela među narodom, kao i potencijalnih problema sa granicama i funkcionisanjem institucija u slučaju otcjepljenja.
Istorijska izlaznost od nevjerovatnih osamdeset šest zarez pet odsto pokazala je da su građani shvatili težinu trenutka. Kada je predsjednik Republičke referendumske komisije, slovački diplomata František Lipka, pred medijskim kamerama saopštio konačni rezultat, 55,5 odsto politički tas na vagi je prelomljen. Crna Gora je preskočila evropsku marginu za svega nula zarez pet procenata, čime je i zvanično počela nova era njene državnosti.
Ipak predstavnici bloka koji se zalagao za zajedničku državu sa Srbijom tvrdili su da je referendum pokraden, a objavili su i „Bijelu knjigu“, publikaciju u kojoj su na 1.300 strana navedeni slučajevi zloupotreba. I dok je lider suverenističkog bloka Milo Đukanović čestitao državu, njegov glavni oponet Predrag Bulatović je odgovorio da glasanje nije bilo fer.
Dvadeset godina kasnije, političke strasti i referendumske podjele polako ustupaju mjesto istorijskoj distanci, ali društveni značaj dvadeset prvog maja ne blijedi. Ovaj datum ostaje upisan kao svjedočanstvo o danu kada je Crna Gora pokazala demokratsku zrelost, donoseći sudbonosnu odluku olovkom i mirnim putem, bez sukoba koji su ranije potresali Balkan. Dvije decenije nakon obnove nezavisnosti, pred društvom i institucijama ostaje onaj najvažniji, svakodnevni zadatak, da tu nezavisnost opravdavaju kroz vladavinu prava, ekonomski napredak i izgradnju stabilne i moderne države za sve njene građane.
Kako je izgledala borba za svaki glas, šta su bili ključni argumenti oba tabora i kako sa distance od dvije decenije gledamo na ovaj istorijski ispit pogledajte u prilogu koji slijedi.
