Analiza je pripremljena u okviru dijaloga koji CDT sa Institutom Damar pokreće povodom obilježavanja 20 godina nezavisnosti.
U analizi se podsjeća da je reforma pravosuđa u Crnoj Gori započeta 2000. godine donošenjem Projekta reforme pravosuđa od strane Vlade ondašnje Republike Crne Gore.
“Na prvi pogled poređenje toga kako je pravosuđe izgledalo na početku reforme, a kako izgleda sada, vjerovatno bi se najbolje moglo opisati francuskom izrekom – plus ça change, plus c’est la même chose (što se više mijenja, to je više isto)”, kaže se u analizi.
Ovo posebno, dodaje se, ako se to poređenje čini iz ugla koji je građanima najvažniji – dužina trajanja postupaka, povjerenje u pravosuđe, percepcija rezistentnosti pravosuđa na korupciju, politički i drugi uticaj.
“Ipak, pažljivijim sagledavanjem, u dosadašnjoj reformi desile su se i brojne izuzetno važne promjene“, navodi se u dokumentu.
Dodaje se da se, od iskazivanja namjere za pristupanje EU, sticanja statusa kandidata za članstvo 2010. godine i započinjanja pregovora o pristupanju u junu 2012. godine, pa do danas, pravosudna reforma u najvećem dijelu planira i sprovodi kao dio procesa za ispunjavanje kriterijuma za članstvo u EU.
“Konkretnije, od otvaranja pregovora za poglavlje 23 – Pravosuđe i osnovna prava, te donekle za pregovaračko poglavlje 24 – Pravda, sloboda i sigurnost u decembru 2013. godine, koncept reforme sprovodi se, više ili manje uspješno, u kontekstu pregovaranja“, navodi se u analizi.
U dokumentu se dodaje da je u junu 2013. godine, Vlada je usvojila akcione planove za poglavlja 23 i 24, a zatim je u julu 2013. godine Skupština donijela Amandmane na Ustav Crne Gore koji su uveli i značajne izmjene u pogledu pravosuđa.
“Izbor predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Sudskog savjeta prenijeti su u nadležnost Sudskog savjeta. Propisana je kvalifikovana većina za izbor sudija Ustavnog suda, Vrhovnog državnog tužioca, izmijenjena je struktura Sudskog savjeta na način da više poslanici u Skupštini Crne Gore nijesu članovi Sudskog savjeta već je povećan broj uglednih pravnika koje, u skladu sa izmjenama, Skupština bira kvalifikovanom većinom. Izbor državnih tužilaca, osim vrhovnog državnog tužioca u potpunosti je prenijet u nadležnost Tužilačkog savjeta“, dodaje se u dokumentu.
Ocjenjuje se da političke promjene iz ljeta 2020. godine i njihove određene reperkusije ne mogu da se izostave ni iz najkraće kontekstualizacije pravosudne reforme.
“Reforme koje su uslijedile uticale su i na kadrovski sastav pravosudnih institucija. Ove promjene doprinijele su jačanju odgovornosti u sistemu i dovele do toga da se na optuženičkoj klupi u ovom trenutku nalaze veoma istaknuti predstavnici pravosuđa od kojih su neki bili i nosioci same pravosudne reforme, iako za sva lica za koja je postupak još uvijek u toku i dalje važi pretpostavka nevinosti“, navodi se u analizi.
Međutim, kako se dodaje, činjenica da su neki od njih sa čelnih pozicija u pravosuđu i organima za sprovođenje zakona prešli na optuženičke klupe u svakom slučaju upućuje na tektonske potrese i promjene u pravosudnom sektoru.
“Ovi slučajevi predstavljaju, možda i najveći izazov za sudstvo u njegovoj dosadašnjoj istoriji. Sudovi moraju da pokažu da su nepristrasni i nezavisni i od tih pojedinaca kojima sude, ali i od političkih centara moći koji očekuju ovakav ili onakav ishod postupka, kao i od očekivanja opšte javnosti, te da pri tome obezbijede pravo na pravično suđenje svim okrivljenim licima”, ističe se.
Uz to, prema njihovim riječima, i sam postupak mora biti sproveden u razumnom roku, kako zbog prava okrivljenih, tako i zbog efikasnog sprovođenja pravde.
“Nijedna reforma neće biti uspješna bez jasne političke volje i elementarnog društvenog konsenzusa i suštinskih, a ne samo formalnih promjena. Nezavisno, profesionalno i efikasno pravosuđe mora biti shvaćeno kao zajednički interes svih – vlasti, opozicije, pravosudnih institucija i građana”, zaključuje se u analizi reforme pravosuđa od obnove nezavisnosti do danas.
