Rezultati ukazuju da u zdravstvenom sistemu postoji visok nivo lične spremnosti za pružanje jednake zdravstvene zaštite. Čak 94,1% ispitanika navelo je da se nikada nijesu osjećali nelagodno u radu sa LGBTI pacijentima, dok 80,7% podržava jednaka prava LGBTI osoba na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Direktna diskriminacija se, prema nalazima, rijetko uočava – 85,7% ispitanika ističe da nikada nije svjedočilo diskriminatornom ponašanju prema LGBTI pacijentima od strane medicinskog osoblja.
Istraživanje otkriva ozbiljne sistemske nedostatke koji utiču na kvalitet i bezbjednost zdravstvene zaštite. Više od polovine ispitanika (54,6%) navodi da tokom formalnog obrazovanja nikada nijesu imali edukaciju o zdravstvenim potrebama LGBTI osoba, dok čak 73,9% nije učestvovalo ni u dodatnim obukama nakon završetka studija. Dodatno zabrinjava podatak da 10,1% zdravstvenih radnika ne planira nikakvu obuku ni u budućnosti.
Posebno alarmantan nalaz jeste da nijedan ispitanik nije potvrdio postojanje pisanih protokola ili smjernica za rad sa LGBTI pacijentima u zdravstvenim ustanovama u kojima rade. Takođe, 6,7% zdravstvenih radnika smatra da fizičko okruženje njihove ustanove nije dovoljno privatno i bezbjedno za LGBTI pacijente.
Zdravstveni radnici i radnice sami prepoznaju potrebu za unapređenjem sistema. Gotovo polovina ispitanika (48,7%) navodi da su im neophodne jasne pisane smjernice i protokoli, dok 33,6% ističe potrebu za stručnim obukama. Kao najveće prepreke u radu sa LGBTI pacijentima identifikovani su strah pacijenata od diskriminacije (42,9%), nedostatak edukacije zdravstvenog osoblja (27,7%) i odsustvo jasnih protokola i smjernica (18,5%).
S druge strane, istraživanje bilježi i zabrinjavajuće primjere ekstremno diskriminatornih stavova među manjim brojem zdravstvenih radnika. U odgovorima su zabilježeni komentari koji uključuju otvorenu homofobiju, patologizaciju LGBTI identiteta i negiranje diskriminacije. „Navedeni komentari nijesu samo lična mišljenja, već predstavljaju direktnu prijetnju bezbjednosti, dostojanstvu i zdravlju LGBTI osoba koje traže medicinsku pomoć. Zdravstveni radnik koji seksualnu orijentaciju ili rodni identitet pacijenta smatra ‘psihijatrijskim problemom’ krši osnovne principe medicinske etike, međunarodne medicinske standarde i ljudska prava“, poručila je Milica Špajak, jedna od autorki istraživanja.
Na osnovu dobijenih rezultata, autori istraživanja preporučuju razvoj i usvajanje protokola i smjernica za rad sa LGBTI pacijentima, uvođenje sadržaja o marginalizovanim društvenim grupama u nastavne programe medicinskih škola i fakulteta, organizovanje stručnih obuka i sistema kontinuirane profesionalne edukacije, usvajanje politika nulte tolerancije na diskriminaciju u svim zdravstvenim ustanovama, kao i jačanje saradnje sa organizacijama civilnog društva.
Istraživanje je sprovedeno u okviru projekta „Zdravlje za sve: Unapređenje zdravstvene prakse za LGBTI osobe u Crnoj Gori“, uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Crne Gore. Publikacija sa detaljnim nalazima dostupna je javnosti na zvaničnom linku.
