Od Slavije do Slavije.

Od više desetina hiljada ljudi koji su u decembru 2024. u tišini držali upaljena svjetla na telefonima, a potom i masovnog protesta 15. marta 2025, kada je misteriozan zvuk prekinuo tišinu i izazvao paniku među okupljenima, do sukoba policije i demonstranata 28. juna 2025. godine — studentski protest se ponovo vratio na isto mjesto.

Iako je protest sa sloganom „Ti i ja, Slavija, jer studenti pobjeđuju“, zakazan za 18 sati 23. maja, znatno ranije ljudi su se okupljali širom Beograda i počeli da pristižu na trg.

Dok su hiljade ljudi ispunjavale Slaviju i okolne ulice, na bini su se smjenjivali govornici koji su govorili o pravosuđu, istoriji, ali i korupciji, što je dio studentskog programa.

„Slavija za nas ima veliki simbolički značaj, jer su tu održani neki naši izuzetno važni skupovi koji su obično predstavljali početak nove faze borbe“, kaže Anja Despotović, studentkinja Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, za BBC na srpskom.

Tokom godinu i po dana koliko traje studentski bunt u Srbiji, a počeo je poslije pogibije 16 ljudi u padu nadstrešnice u Novom Sadu, prošao je različite faze.

Blokade fakulteta zamijenile su višednevne šetnje, marševi ka drugim gradovima, akcije prikupljanja potpisa, ali i otvoreni zahtjevi za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje studentske izborne liste.

„Protest na Slaviji je ukrupnjavanje kampanje studentske liste za predstojeće izbore“, kaže Amar Ličina, student Državnog univerziteta u Novom Pazaru (DUNP).

„U ovom trenutku imamo neku vrstu obećanja da će izbora biti, ali i jednu čudnu vrstu neizvjesnosti oko toga kada će oni zapravo biti raspisani i održani“, dodaje on za BBC na srpskom.

Predsjednik Aleksandar Vučić je dosad mnogo puta najavio izbore za ovu godinu, ali nisu formalno raspisani.

Mogli bi da budu održani u periodu od septembra do novembra, rekao je Vučić.

Proteste je nazvao neprijavljenim, „kriminalnim skupovima“.

„Zauzimaju naše puteve, naše auto-puteve, naše ulice. Nasiljem se bave sve vrijeme“, rekao je za RTS.

Srpska napredna stranka, čiji je Vučić formalno član, najavila je skup u centru Beograda od 26. do 29. juna.

Šta se dešavalo u Beogradu?

Slično kao i prethodnih puta, u danu protesta obustavljen je željeznički saobraćaj u čitavoj zemlji, najprije bez posebnog obrazloženja, ali je kasnije dodato da je riječ o anonimnim dojavama o bombama.

Ipak, ljudi su se satima pripremali i pješke stigli na Slaviju iz raznih dijelova grada — od Zemuna do Autokomande.

Penzionerka Dobrila Petrović donijela je već oko 14 sati roze majicu na skup kod Pravnog fakulteta i na ulici joj je odštampana poruka studenti pobjeđuju.

„Od 1968. se borim za slobodu u mojoj Srbiji i nadam se da ću da dočekam“, kaže 74-godišnjakinja za BBC na srpskom.

Na štandu s natpisom Pitaj studenta dijeli se materijal o idejama šta studenti predlažu za obrazovanje, radnička prava, zdravstvo i kontrolu izbora, ali bez mnogo konkretnih rješenja.

Za pultom je maturant Nemanja Milašinović iz grupe Studenti u svakom selu, koji kaže da su obišli veliki broj domaćinstava po Srbiji i nastavljaju sa tom akcijom.

„Uveliko radimo na programu Studentske liste koja će biti objavljena, kako bismo predstavili sve ono što godinu i po dana tražimo na ulici.

„Nije nam u prvom planu da mi dođemo na vlast, nego da borbom sistemski nešto promijenimo u ovoj državi“, kaže Milašinović za BBC na srpskom.

Mjesecima su na osmišljavanju rješenja predano radili, ali ono što je prethodno objavljeno je samo „vrh ledenog brijega“, objašnjava Despotović.

Uz taktove narodne muzike istovremeno se okupila i grupa ljudi oko i unutar Pionirskog parka, gdje mjesecima borave pristalice vladajuće stranke.

Pristizali su i autobusi.

Policija u punoj opremi je oko ograđenog prostora u blizini Predsjedništva Srbije, nekoliko vozila je raspoređeno i iza Narodne skupštine.

Davud Delimeđac, student Fakulteta političkih nauka, učestvuje u protestima od početka — novembra 2024. godine.

Vjeruje da ga je sve što se događalo promijenilo.

„Možda najvažniji efekat je upravo stvaranje osjećaja solidarnosti među ljudima koji dolaze iz potpuno različitih društvenih i političkih pozadina“, kaže on za BBC na srpskom.

Ne očekuje da jedan protest proizvede „politički prelom, ali može da pokaže da mobilizacija nije oslabila uprkos pritiscima i zamoru.“

Studentkinja Despotović vjeruje da broj ljudi na protestima više nije toliko bitan.

„Svjesni smo i toga da ljudi koji nas podržavaju više ne osjećaju potrebu da izlaze na skupove i čekaju trenutak kada će moći konkretnije da se angažuju.

„Faza prebrojavanja je odavno prošla i to je ključna razlika u odnosu na prethodne skupove — mi sada znamo da smo najjači politički akter u zemlji“, kaže Despotović.

Kosovo — jedna od tema

Sredinom maja studenti su na zvaničnim profilima na društvenim mrežama objavili i Memorandum o Kosovu i Metohiji.

Pozivajući se na Preambulu Ustava Srbije, poručili su da je Kosovo njen „neotuđivi i sastavni dio“.

„Ova činjenica nije samo ustavna kategorija, već istorijski i moralni imperativ koji ne podliježe pregovorima o suštini.“

Očuvanje takvog poretka „temelj je opstanka srpske države i zalog pravednog mira u regionu“, piše u tekstu, koji je naišao na brojne kritike.

Pojedini su ga poredili sa nacrtom Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti iz osamdesetih.

„Memorandumski dokument izašao je dan pošto je u Kragujevcu održana tribina o tome i mi smo svjesno odlučili da objavimo zaključke s tribine, jer sve što radimo, radimo transparentno.

„Zaista razgovaramo sa ljudima o svemu i u velikoj mjeri pratimo ono što oni u datom trenutku žele da čuju i o čemu žele da razgovaramo, tako da je i Kosovo jedna od tema“, objašnjava Anja Despotović.

Sličnog je uvjerenja i Amar Ličina.

„Možemo imati različita individualna tumačenja o tome da li je narativ tog memoranduma desničarski ili nije, odnosno nacionalistički ili nije, ali mislim da je u ovom trenutku mnogo važnije da budemo koncentrisani na zajedništvo“, zaključuje on.

Kosovo je decenijama tačka sporenja i važno političko pitanje, koje su obilježili sukobi krajem devedesetih albanskih pobunjenika i srpskih bezbjednosnih snaga u kojima je poginulo više od 13.000 ljudi.

Poslije tromjesečnog NATO bombardovanja, juna 1999. sa Kosova se povlače vojska Srbije i policija.

Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, što su odmah priznale neke od najmoćnijih zemalja svijeta, ali ne i Srbija.

Beograd i Priština vode pregovore o normalizaciji odnosa pod okriljem Evropske unije, ali već godinama nema mnogo pomaka.

Pogledajte video: Kosovo — konflikt koji ne prestaje

‘Entuzijazam je opao’

Iako je jedan od glavnih slogana „studenti pobjeđuju“, ima i onih koji na proteste gledaju drugačije, poslije višemjesečne političke borbe.

„Vjerujem da su se svi pomalo umorili i da je entuzijazam sa početka opao“, kaže Aleksa Durković, student Filološkog fakulteta u Beogradu, za BBC na srpskom.

Slično razmišlja i Andrija Pećić, student Visoke škole elektrotehnike i računarstva strukovnih studija u Beogradu, iako ide na protest.

Prekretnica za njega bio je 15. mart, kada je, kako opisuje, „djelovalo kao da se skupilo pola države“.

„Tada je postojao osjećaj da će se nešto zaista promijeniti, ali poslije toga je sve nekako splasnulo i ljudi su izgubili nadu“, kaže on.

„Protesti danas mnogima više ne djeluju kao ozbiljan politički pritisak, već kao rutina ili društveno okupljanje.

„Ljudi još izlaze na ulice, ali imam utisak da više ni sami ne znaju šta očekuju i šta bi konkretno trebalo da se promijeni, ali i dalje sam optimističan“, zaključuje.

Sličice, grafiti i natpisi na zidovima

Novi vidovi borbe vidljivi su posljednjih mjeseci i na zidovima, kroz grafite, uvredljive poruke i naljepnice kako pristalica studenata, tako i vladajuće stranke.

Na slogan studenti pobjeđuju, SNS je odgovorila „Srbija pobjeđuje“.

Na posljednjim lokalnim izborima u 10 mjesta u Srbiji, krajem marta, koalicija oko SNS odnijela je pobjedu, ali su se liste koje su podržali studenti pojavile kao rastuća opoziciona snaga.

Osamnaest godina od proglašenja nezavisnosti, Kosovo je priznalo oko sto zemalja. Ipak, tačan broj nije poznat.

Priština navodi brojku od 121 države, a u Beogradu kažu da ih je daleko manje.

Među zemljama Evropske unije koje nisu priznale Kosovo su Španija, Slovačka, Kipar, Grčka i Rumunija, a kada je riječ o svjetskim silama, to su Rusija, Kina, Brazil i Indija.

Kosovo je od 2008. godine postalo član nekoliko međunarodnih organizacija, kao što su MMF, Svjetska banka i FIFA, ali ne i Ujedinjenih nacija.