I to su činjenice koje nakon vijeka od osnivanja, podgoričkom ponosu niko ne može da ospori. Bitno je samo da se ne zaborave.
Jer kad sredinom juna ,,plavo-bijeli“ budu, sa ponosom, obilježavali 100 godina postojanja – sa razlogom pričaće se o peharima i pobjedama najtrofejnijeg i najvećeg crnogorskog kluba. Pa o golovima i driblinzima nezaboravnih velikana, ne crnogorskog, nego svjetskog fudbala… Pa o generacijama i timovima koji se nijesu branili i pred kojima su pod Goricom drhtali najmoćniji jugoslovenski klubovi… E, onda valja ispričati i onu, herojsku, junačku priču. S njihovim imenima i likovima – Budućnost i Podgorica mogu se posebno zoriti.
Nikola, brat komandanta Save
Taj Nikola Kovačević, izabran da bude predsjednik Radničkog sportskog društva Zora (koju godinu kasnije postaće Budućnost), u junu 1925. godine. Hroničari su zapisali da se Nikola kratko (nekih tri-četiri mjeseca) zadržao na toj funkciji a da ga je naslijedio Jovo Terzić – obućar.
Kovačević je bio ne samo jedan od najbitnijih crnogorskih revolucionara, nego i jedan od prvih ljevičara uopšte i komunista, u našoj zemlji!
Znamo i to, gdje je klub osnovan: na prostoru sadašnjeg Karađorđevog parka, bliže ,,Hiltonu“ – prije vijek bila je kafana Jola Vukčevića… A RSD Zora, fudbalski klub – formiran sa idejom da bude sastajalište pristalica i lokalnih čelnika tada već zabranjene Komunističke partije Jugoslavije. KPJ je u ilegali bila već od ljeta 1921; potom je početkom 1924. zabranjena i Nova radnička partija. Jasno vam je: partija u ilegali i klub pod konstantnom prismotrom vlasti i policije u međuratnoj Jugoslaviji.
Nikola Kovačević, sa Nudola kod Grahova, bio je deceniju i po stariji brat velikog jugoslovenskog ratnog i revolucionarnog heroja Save Kovačevića. Samo kratko, o tim Kovačevićima: Nikolin sin Dragan poginuo je u onim najtežim borbama na Sutjesci, kao i Sava. Baš kao i Nikolin i Savin otac Blagoje – i brat Janko… Junaci i mučenici.
E sad, u kojoj mjeri je Kovačević bio dostojan da od 1925. vodi radnički klub zabranjene partije. Prvo, on je već i tad bio prepoznat kao ratni junak: vojnik crnogorske kraljevske vojske, u oba balkanska, pa u Prvom svjetskom ratu. I potom je, već od 1920. i u mjesecima nakon osnivanja, postao član Komunističke partije Jugoslavije. Godinama radio je kao učitelj na Cetinju…
U momentu osnivanja kluba – bio je sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Podgoricu. Praktično glavni operativac zabranjene partije, u tada već najvećem crnogorskom gradu. I naravno da je bio na meti političkih protivnika…
Kovačević je sa porodicom protjeran iz Podgorice 1928. godine. Odlukom partije – emigrirao je u Sovjetski Savez. Bio i delegat Šestog kongresa Kominterne, pa od sredine tridesetih i predstavnik KPJ u Kominterni, pa predstavnik KPJ u Komunističkoj partiji Sjedinjenih Američkih Država.
U Americi i Kanadi je živio godinama, radio legalno kao novinar – a u suštini bio važan partijski i ljevičarski operativac. Tokom Drugog svjetskog rata tamo je ostavio izuzetan doprinos – da na bitnim adresama sa druge strane Atlantika zaista čuju istinu o NOB-u i partizanskoj borbi i pokretu…
U domovinu se vratio nakon velikog ratnog trijumfa. Pa je od novembra 1950. do februara 1953. bio i predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Jugoslavije; a tokom 1953. i predsjednik Narodne skupštine Narodne Republike Crne Gore…
Sada znamo da ga je na čelu RSD Zora sredinom dvadesetih naslijedio lokalni činovnik Niko Keljević. I bilo je to, tada, nešto poput manevra proganjanih: Kovačević na čelu kluba, kao jasno prepoznati partijski operativac, bio je ,,laka meta“… Pa je klubu dobro došlo da na čelnu poziciju dođe jedan državni službenik – a u suštini partijski sljedbenik i pristalica Keljević.
Narodni heroj Vlado
E sad – ko su ljudi koji su udarili temelje poslijeratne Budućnosti? Prvi predsjednik – jedan narodni heroj! Predratni fudbaler Vlado Božović, u tom momentu predsjednik Sindikata Crne Gore – stao je na čelo kluba, u razrušenom gradu… A već početkom 1945, dakle prije kraja rata, bila je i definitivna odluka – da će se ponovo zvati Budućnost.
I da: ta Budućnost, koju su ti prekaljeni preživjeli borci i heroji postavili opet na noge, zaslužila je ekspresni uspjeh. Malo se ističe i malo pamti – da je Budućnost prvi klub koji je kroz kvalifikacije stekao pravo da nastupa u Prvoj saveznoj fudbalskoj ligi Jugoslavije. Beogradski Partizan je tad, kao armijski tim, bio izuzet iz kvalifikacija.
Fantastičan potez te uprave bio je da za trenera angažuje Vojina Božovića – predratnu jugoslovensku, prvu crnogorsku fudbalsku zvijezdu. Vojin je tridesetih za beogradski BSK postizao golove i protiv moćnog Liverpula… Taj Vojin vodiće tim cijelu deceniju.
A narodni heroj Vladimir Vlado Božović bio je rođeni Podgoričanin. U međuratnim godinama igrao fudbal, bio radnik ,,Singera“, trgovački putnik… I važan komunistički ilegalac. Pored toga što je pred rat bio jedan od najzapaženijih igrača Budućnosti. I već od 19. godine, od 1934 – član zabranjene KPJ. Isti taj Vlado je 1936. bio i među organizatorima i učesnik velikih antirežimskih demonstracija na Belvederu kod Cetinja… Od 1938. do 1941. bio je organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru.
Potom: učesnik i jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka! Komesar Prvog rogamskog gerilskog odreda. I junak iz borbi protiv Italijana na Trijepču i Doljanskoj Glavici, od juna 1942. politički komesar Omladinskog bataljona, pa politički komesar Trećeg bataljona „Bajo Sekulić“ Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade…
I sad, možda najinteresantnije, o herojstvu: narodni heroj Vlado Božović teško je ranjen u borbi na Kupresu u avgustu 1942. Nakon oporavka bio je rukovodilac Politodijela Četvrte kordunaške brigade. I u njoj i njenim borbama – još dva puta ranjavan! Kod Tržića krajem 1942. i kod Vivodine početkom 1943. godine, blizu granice Hrvatske i Slovenije… Od proljeća 1943. rukovodilac Politodijela Sedme banijske udarne divizije; sa njom do kraja rata u borbama…
Nakon rata ministar za industriju u Crnoj Gori, pa član Izvršnog vijeća, dugogodišnji poslanik, od početka šezdesetih i predsjednik Glavnog odbora SUBNOR-a… Orden narodnog heroja dobio je 1953; preminuo u dubokoj starosti, u aprilu 2010. godine.
Kapiten Branko
A najzaslužniji operativac i rukovodilac, za poslijeratni razvoj Budućnosti, koja je već u drugoj polovini četrdesetih bila jak jugoslovenski prvoligaš – bio je Branko Nilević. Prvi poslijeratni kapiten Budućnosti!
Branko, učesnik NOB-a, jedan od poslijeratnih obnovitelja Budućnosti – bio je predratni fudbaler RSK Crna Gora (treće ime koje je, pored Zore i Budućnosti, više puta zabranjivani radnički klub nosio). Tokom rata, partijski ilegalac na opasnom zadatku u svom, okupiranom gradu; potom zatočenik u zloglasnom podgoričkom zatvoru Jusovača, pa u italijanskim logorima…
Upravo Nilević podigao je, kao kapiten, prvi poslijeratni pehar podgoričkog – titogradskog tima: za titulu prvaka Crne Gore 1946. godine.
I upravo on najviše je brinuo o stvaranju, selekciji, konceptu razvoja tima. Kao bivši igrač – bio izuzetno blizak i sa prvotimcima i talentima i trenerima… A u prvoligaškim godinama, krajem četrdesetih i tokom pedesetih – bio je uglavnom na funkciji predsjednika.
Nilević je bio i sekretar gradskog komiteta KPJ u Podgorici, član CK SK Crne Gore. Potom i direktor Radio Titograda. Pa važan republički funkcioner: ministar zdravlja, pa ministar prosvjete, nauke i kulture… Za ratne zasluge – nosilac partizanske spomenice 1941.
Preminuo je prerano, u 47. godini, u septembru 1969. godine. Imena poput Nilevića, narodnog heroja Vlada Božovića i revolucionara Nikole Kovačevića – prvog predsjednika kluba – trajaće kao zvijezda vodilja, i u drugom vijeku podgoričkog ponosa. Oni su trasirali Budućnost, pružili joj identitet koji je mnogo više i od fudbalske igre i od ljevičarske ideologije… Već nešto što se tiče herojstva, onog što će biti slavljeno i prepoznato, kao vanvremenska vrijednost.
Proganjani pioniri kluba
Zaslugom Nika Keljevića, drugog predsjednika kluba, zapamćena su imena članova prve uprave kluba (RSD Zeta). Uz
Nikolu Kovačevića na poziciji predsjednika – za sekretara je izabran Branko Petričević. U rukovodstvu: Spasoje Raspopović, Ilija Milačić, Radovan Vukanović, Milo Bulatović, Stanko Dragojević, Miloš Lučić, Đorđije Ljalja Vučelić.
Taj Milo Bulatović je i u više navrata skrivao prvog trenera Zore (tim tada igrao u crvenim dresovima, suštinski košuljama prefarbanim u crveno na igralištu na Draču, dok su svlačionice bile u Hercegovačkoj ulici), Slovenca Karla Vugrineca. A Vugrinec je bio električar zaposlen u Električnoj centrali, koji je kao član KPJ često proganjan i hapšen… Slovenac je, kao i Nikola Kovačević, morao da napusti Podgoricu – zvaničnom uredbom o protjerivanju iz grada!
Igra šunjalice sa vlastima
U vječitoj ,,igri šunjalice“ sa policijom i vlastima, pamti se slučaj zabranjene klupske zabave, zakazane za 12. januar 1926. godine. Zabrana se desila neposredno prije održavanja zabave – bez obzira na uvjeravanja članova uprave kluba i čak jasno iznijetu ponudu i poziv policiji, da prisustvuje zabavi. Tada je na snagu stupila i zabrana javnog okupljanja i zabavljanja radnika. RSK Zora je, kako je pisao list ,,Radni narod“, tada javno najavljivala i tužbu velikom županu i odgovarajućem sudu.
Klub na čelu sa predsjednikom Nikom Keljevićem je tada, u drugoj polovini dvadesetih, brižno radio na tome i da utakmice budu svojevrsni ideološki javni nastupi. Pa se uz skandiranje ,,Naprijed crveni“ čula i pjesma ,,I mašina koju para kreće – pa ni ona bez radnika neće“. I sve na način – da poruka i provokacija vlasti budu jasne, ali i ne ,,problematične“ u toj mjeri da dođe do zabrane rada kluba.
Klub obnovljen u ratu, na Bioču
Početkom ratne jeseni 1944. Budućnost je obnovljena – na Bioču, na inicijativu Sreskog komiteta SKOJ-a i Sreskog narodnooslobodilačkog odbora za Podgoricu. Dakle, prvo je klub već bio obnovljen – prije nego što je i Podgorica bila oslobođena. Eto koliko je taj radnički fudbalski tim bio bitan crnogorskim partizanima.
Za predsjednika Inicijalnog odbora tada je izabran istoričar Jagoš Jovanović. Važio je za jednog od najuglednijih intelektualaca u partizanskom pokretu u podgoričkom srezu. Do Drugog svjetskog rata, Jagoš iz Stijene Piperske radio je kao profesor u srednjim školama Podgorici i Dubrovniku. Za vrijeme rata – član KPJ, na raznim političkim i partijskim dužnostima. Od ustanka 1941. bio je dio komunističkog pokreta, a neposredno nakon rata predavač u vojnoj školi u Beogradu. Od 1948. bio je i prvi predsjednik Naučnog društva Narodne Republike Crne Gore.
Devet narodnih heroja
Orden narodnog heroja, kao članovi uprave ili igrači predratne Budućnosti, zaslužili su: Radovan Vukanović, Vlado Božović, Špiro Mugoša, Radule – Ruso Radulović, Gojko Radović, Veljko Janković, Radoje Jovanović, Veljko Zeković i Đorđije Premović.
Čelnici kluba koji su učestvovali u Trinaestojulskom ustanku bili su Periša Vujošević, Marko Radović, Vido Uskoković, Radovan Vukanović, Špiro Mugoša i Sergije Stanić. Svi su imali i važne uloge u organizaciji ustanka. Nihova imena sada prepoznajemo i kao imena brojnih ulica, škola, organizacija u gradu…
Već krajem ljeta 1941. u grad pod okupacijom vratio niz funkcionera kluba – partizanskih ustanika, i da su u Podgorici u tom periodu boravili i djelovali ilegalno… Među njima je tih mjeseci uhapšen Omer Abdović – čelnik RSK Crna Gora i član KPJ. Krajem 1941. i početkom 1942. u gradu su djelovale dvije partizanske čete – a komandant jedne od njih bio je Stojo Rašović, isti onaj koji je bio jedan od osnivača RSK Crna Gora (treće ime zabranjivanog kluba u predratnim godinama, nakon Zore i Budućnosti).
Samo u ustanku 1941. učestvovalo je 107 sportista iz podgoričkih klubova. Od registrovanih fudbalera i članova rukovodstva klubova Podgorice njih 60 dali su živote kao borci NOB-a.
Jovo Terzić obućar nabavio prvu loptu
Ostalo je i zapamćeno da su osnovani radnički klub Zora, buduću Budućnost – od prvog dana u junu 1925. pomagali brojni vlasnici zanatskih i trgovačkih radnji u Podgorici.
Ti obućari, krojači, brijači, terzije, pekari – bili su, u izuzetno zahtjevnim vremenima i godinama nemaštine nakon Prvog svjetskog rata, i simpatizeri već zabranjene partije i ljevičarskih ideja.
Upravo je obućar Jovo Terzić nabavio i prvu loptu za klub – a u njegovoj radnji, dijelom i u radnji Miljana Prelevića, sašiveni su i prvi dresovi kluba.
Crvene boje – spram ubjeđenja onih koji su klub osnovali…
Od podgoričkih zanatlija tog vremena, koji su stali uz novi klub i umnogome bili ključni da Zora – Budućnost stane na noge, pored Terzića i Prelevića, bili su i braća Lučići, braća Stanići, Milo Bulatović i braća Šćepović. Kao i trgovci Lukačevići, Šarkići, Perovići, Velimirovići, Markovići, Osmanagići, Mujadževići, Bibezići, Haverići, Tuzovići, Burazerovići, Paćuke, Jevrići i Šabanadžovići.
