Kroz bogatu podgoričku istoriju, Ljubović je padao u ruke Turaka i Italijana i služio im je za izvršenje zločina. Danas je kutak u kom bijeg od gradske vreve traže mnogi stanovnici Glavnog grada. Posjećuju ga ljubtelji prirode i sporta, fotografi i turisti. Tu su Seizmiloški zavod, Streljački centar, teretana na otvorenom i spomenik stradalih rodoljuba u Drugom svjetskom ratu.

No, krenimo redom.

O Ljuboviću svojevremeno je bilo riječi u “Golubu”, listu namijenjenom mladima koji je izlazio u Somboru od 1879. do1913. godine.

Redove u “Golubu” podgoričkom brdu posvetio je Nešo Stanić 1893.

Na vrhu brda, kaže predanje, a prenosi Stanić, 1732. godine Omer aga Alivodić nabio na kolac Sava Ivezića iz Dajbaba. Ista sudbina stigla je dvadeset hrišćana iz Zete za čije je pogubljenje naredbu izdao Husein paša Đakovac.

Stanić je zabilježio i priču o Alju Kapisazoviću, Starovarošaninu koji je planirao da na Ljuboviću posije kukuruz.

U tom naumu ispriječio se niz nesrećnih okolnosti i, kako je i sam Kapisazović rekao, Božija kazna. Naime, na mjestu gdje je Aljo želio da posije žito, na vrhu brda, nalazila se crkva. Ni tada se mnogo nije znalo o veličini objekta, samo su bili vidljivi temelji.

Aljo je odlučio da tu zemlju prekopa i posije kukuruz. Iste godine kada je to učinio, u njegovoj se porodici dogodila nesreća. Aljov sin od dvanaest godina po imenu Duljo, pao je sa moračkih stijena visokih pedeset metara i dugo se nakon toga oporavljao.

Aljo koju godinu kasnije ponovio postupak. Nikao je kukuruz, a tadašnji Starovarošani pričali su da boljeg nema u okrugu. Nažalost, nakon toga Duljo umire, a za njim i još dvoje Aljove djece.

Kukuruz, kojem su se ljudi divili, počupao je vjetar, čuveni podgorički sjever, pa Aljo nije ni stigao da uživa u plodovima svog rada.

I sam je kasnije govorio da ga je Bog kaznio što je prisvojio crkveno imanje.

Nakon što je nesrećni Kapisazović odustao od zemlje, dugo je taj prostor ostao netaknut. Turske vlasti su ga potom preuzele i na njemu podigle logor.

Legendarni Ljubović okupirali su u Drugom svjetskom ratu Italijani. Njih stotinu boravilo je na brdu sa kog su branili svoje položaje. Koristili su i pećinu koja se i danas može vidjeti na sjevernoj strani.

Na Ljuboviću su Italijani 25. juna 1943. strijeljali trideset crnogorskih rodoljuba koji su prethodno boravili u Barskom logoru. U njihovu je čast podignut spomenik.

Seizmološki zavod je u podnožju Ljubvića osnovan 1960. godine, kao Seizmološka stanica Titograd, u cilju osmatranja i proučavanja seizmičke aktivnosti na teritoriji Crne Gore.

Streljački centar je izgrađen 1981. godine, za potrebe održavanja Evropskog prvenstva u gađanju malokalibarskim oružjem.

Ljubović “razgraničava” Staru varoš i Zabjelo, a oko njega niče novi kvart.

Opjevan je i u narodnoj pjesmi “Šetajući pored Ljubovića”, neizostavnoj na brojnim slavljima širom Podgorice i Crne Gore.