Ovu informaciju saopštio je popularni Teo na društvenim mrežama.
„Dragi prijatelji, poštovani ljubitelji i poznavatelji košarke,
Prije svega hvala vam na 30 godina zajedničke borbe, uživanja, radosti i tuge. Došao je trenutak da se oprostim od jedne faze svoje ljubavi prema magičnoj igri pod obručima.
Iza mene, iza nas, je mnogo želje, borbe, odricanja. Osvojenih trofeja, ali i izgubljenih finala. Sve je to košarka i sve je to život. I ja ne bih ništa od toga mijenjao, baš sve bih – opet isto!
Hvala mojim Valjevcima, mojoj Srbiji. I svim trenerima uz koje sam imao priliku da učim košarku.
Nisam je (još) naučio do kraja. Razmjenjivaćemo znanje i iskustvo još dugo ona i ja. Do kraja života.
Ne bih posebno isticao pojedince, odlučujuće minute, najvažnije utakmice… Jer, svaki od tih „detalja“ (treneri, saigrači) bili su važni za moju karijeru.
Najveća zahvalnost ide mojoj porodici. I najveći ponos je kod njih. U posljednje vrijeme, shvatio sam da je najveće bogatstvo moje igračke karijere – imaću šta da pokazujem djeci! Samo da još malo porastu… Pred njima ću biti i jesam – najispunjeniji. Ne bih da pravim ličnu grešku na kraju, pa ide jedna grupna poruka: „Neizmjerno HVALA svakom, ali doslovce, svakom saigraču. Svi ste vi od mene pravili boljeg košarkaša. Pamtim to“.
Svi mi igramo za navijače i zbog njih. Zato, hvala i njima, iskreno i od srca. Prijali su aplauzi i podrška. Kritike motivisale, zvižduci jačali. Bez obzira na klupsku pripadnost, navijač uvijek zahtijeva poštovanje nas zbog kojih su došli u dvoranu. Tokom karijere nisam mnogo čitao komentare niti obraćao pažnju na društvene mreže, ali sam jako dobro osjećao svaki uzdah u hali. I svaki muk. Odatle dolazi inspiracija, zbog toga teraš sebe da budeš bolji. I sad, da ne odstupim mnogo od sebe, a poznato je da emocije nisam mnogo otvarao za javnost, ovu ipak želim i moram da podijelim: želja mi je da se zna kako sam karijeru završio u klubu koji u mom srcu ima – dominantno mjesto.
O ljubavi prema Srbiji, igranju za njen grb i pod voljenom trobojkom, rekao sam sve na parketu. Riječima je nemoguće opisati taj jedinstveni, divni osjećaj koji još tinja u meni. Moja otadžbina će za mene zauvek ostati najvažnija i najvoljenija.
Još jednom hvala košarko, vidimo se i nadalje, samo bez patika, dresa i šortsa“, poručio je Teodosić.
Karijeru je započeo u FMP-u, a afirmisao se u Olimpijakosu, gdje je 2010. godine postao MVP Evrolige. Najveće klupske uspjehe ostvario je sa CSKA Moskvom, s kojim je osvojio Evroligu 2016. i niz ruskih titula. Nakon epizode u NBA ligi sa Klipersima, vratio se u Evropu i sa Virtusom iz Bolonje osvojio Seriju A i Evrokup.
Ovog ljeta vratio se u domovinu, potpisavši za Crvenu zvezdu, s kojom je već osvojio Kup Radivoja Koraća. Kao kapiten reprezentacije Srbije, vodio je tim do tri srebrne medalje na velikim takmičenjima (EP, SP i OI).
Poznat po vrhunskom pregledu igre i lucidnim asistencijama Teo je bio pravi „mađioničar“ na terenu.
