Milošević je osuđen na 30 Mašanović i Vujačić na po 15 godina. Tužiteljka Irena Burić je u završnim riječima zatražila maksimalne kazne zatvora.
Ona je kao ključni dokaz istakla svjedočenje očevica, svjedoka Milorada Radulovića.
S druge strane, odbrana je zatražila oslobađajuću presudu osporavajući upravo kredibilitet svjedoka Radulovića za kojeg smatraju da je bio podučen šta će reći s obzirom da je u tri navrata davao različite iskaze.
Prema navodima optužnice, optuženi su nakon kraćeg praćenja sačekali da Đuričković uđe u svoje vozilo „tiguan“, a Radulović na mjesto suvozača. Kada je Đuričković krenuo vozilom prema Bajovoj ulici, Mašanović je vozilom „reno megan“ ušao u suprotnu kolovoznu traku.
Đuričković je bio prinuđen da zaustavi vozilo, nakon čega je Milošević, kako se navodi, s mjesta suvozača, iz automatske puške ispalio više hitaca prema njemu.
Milošević, Mašanović i Vujačić nakon ubistva pobjegli su vozilom seoskim putem Gornji Ceklin – Ljubotinj, gdje su zapalili automobil u koji su ostavili i automatsku pušku iz koje je pucano na Đuričkovića, poslije čega su pobjegli u nepoznatom pravcu.
Đuričković je u Kliničkom centru Crne Gore podlegao povredama dan kasnije.
