Piše: Ambasador Ukrajine u Crnoj Gori Oleh Herasymenko
Černobilj nije bio samo nesreća u nuklearnoj elektrani. Bila je to katastrofa koju je iznjedrila sama logika sovjetskog sistema — sistema u kojem su ideologija, tajnovitost i samoodržanje vlasti uvijek bili važniji od života i zdravlja ljudi.
U noći između 25. i 26. aprila 1986. godine eksplodirao je četvrti blok Černobiljske nuklearne elektrane. Ali razmjere tragedije nijesu odredile samo posljedice eksplozije. Jednako presudni bili su i postupci tadašnjih vlasti: ćutanje, prikrivanje činjenica, manipulacija informacijama, zakašnjela evakuacija i odbijanje da se ljudima kaže istina čak i kada se radijacija već širila daleko izvan granica Ukrajine.
Svijet nije odmah saznao za katastrofu. Sovjetsko rukovodstvo pokušavalo je da kupi vrijeme ne da bi spasavalo ljude, već da bi sačuvalo sopstveni politički obraz. Prva zvanična saopštenja bila su mekana i umirujuća. Stvarne razmjere tragedije skrivane su, dijagnoze radijacionog oštećenja falsifikovane, a informacije o stepenu opasnosti stavljene pod strogu kontrolu partije i službi bezbjednosti. Dok su u inostranstvu već bilježili porast nivoa radijacije, milioni sovjetskih građana ostajali su u neznanju.
Jedan od najmračnijih simbola te laži bila je odluka da se ne otkažu prvomajske demonstracije. Ljudi, uključujući i djecu, izvedeni su na ulice Kijeva već nakon nesreće, kada je opasnost bila sasvim stvarna. To je bio moralni zločin sistema koji se više plašio istine nego radijacije. Černobilj je pokazao da je totalitarni režim opasan i zbog represije, i zbog spremnosti da žrtvuje ljude zarad očuvanja mita o snazi, redu i kontroli.
Posljedice katastrofe bile su zaista ogromne. Radijaciono zagađenje proširilo se daleko izvan granica Ukrajine. Pogođeni su Bjelorusija, drugi regioni tadašnjeg Sovjetskog Saveza, ali i veliki dio Evrope. Milioni ljudi bili su izloženi zračenju, a stotine hiljada prinuđene da zauvijek napuste svoje domove. Zona isključenja i danas ostaje mjesto na kojem su se ljudska greška, državna laž i zločinački nemar stopili u katastrofu planetarnih razmjera. Černobilj je jasno pokazao da nuklearna bezbjednost nikada ne može da bude unutrašnje pitanje jedne države. Radijacija ne poznaje nikakve političke granice. Upravo zato Černobilj od samog početka nije bio samo ukrajinska tragedija, već i evropska.
Istovremeno, Černobilj je i priča o ljudskoj hrabrosti. Klanjamo se pred likvidatorima, vatrogascima, ljekarima, vojnicima, inženjerima i zaposlenima u elektrani — pred svima koji su, po cijenu sopstvenog zdravlja i života, zaustavljali katastrofu. Mnogi od njih djelovali su gotovo bez odgovarajuće zaštite, često ne znajući punu istinu o razmjerama prijetnje. Oni nijesu spasavali samo Ukrajinu, nego i brojne evropske zemlje. Tako da je sjećanje na Černobilj i sjećanje na požrtvovanost, odgovornost i dostojanstvo običnih ljudi koji su se pokazali jačima od sistema koji ih je izdao.
Černobilj je postao i politička prekretnica. Ogolio je bankrot sovjetskog modela upravljanja — njegov kult tajnovitosti, prezir prema ljudskom dostojanstvu i naviku da laže čak i onda kada je istina već očigledna cijelom svijetu. Katastrofa je potkopala povjerenje miliona ljudi u sovjetski projekat, ojačala ekološke i nacionalno-demokratske pokrete u Ukrajini i ubrzala društveno buđenje. U tom smislu, Černobilj je zapravo postao jedan od katalizatora raspada Sovjetskog Saveza. Istorija je više puta pokazala da se imperije ne ruše samo zbog ekonomske slabosti ili spoljnog pritiska, već i zbog unutrašnje moralne praznine.
Nažalost, četrdeset godina kasnije Černobilj se ponovo našao u središtu evropske pažnje — ovoga puta u kontekstu nove ruske agresije na Ukrajinu. Godine 2022. ruske trupe zauzele su Černobiljsku zonu isključenja i samu elektranu, dovodeći u opasnost nuklearnu bezbjednost čitavog kontinenta. Sama činjenica da u XXI vijeku vojska države-agresora koristi nuklearni objekat kao vojni instrument trebalo bi konačno da razbije sve iluzije o prirodi savremenog ruskog režima. To je izazov čitavom sistemu međunarodne bezbjednosti.
Još jedan uznemirujući signal bio je ruski udarni dron koji je u februaru 2025. godine oštetio zaštitnu konstrukciju iznad uništenog četvrtog bloka. U suštini, radilo se o udaru na cio sistem međunarodnih napora koji je decenijama građen kako bi se spriječile nove nuklearne katastrofe. Rusija je još jednom pokazala da nuklearnu temu koristi kao instrument ucjene, zastrašivanja i destabilizacije. Zato Černobilj više ne možemo posmatrati samo kao tragično sjećanje iz prošlosti. Danas je to i upozorenje na opasnosti sadašnjosti.
Ukrajina danas brani, osim sopstvenog suvereniteta i nezavisnosti, takođe i važan princip bez kojeg nije moguća sigurna Evropa: civilni nuklearni objekti ne mogu biti meta, instrument okupacije niti sredstvo geopolitičkog pritiska. U tom smislu, borba Ukrajine važna je za sve — od Kijeva do Podgorice, od Baltika do Jadrana.
Za Crnu Goru, kao i za sve evropske države, sjećanje na Černobilj ima i istorijsku, i izrazitu moralno-političku dimenziju. Ono podsjeća da ravnodušnost prema autoritarizmu uvijek skupo košta. Da laž uzdignuta na nivo državne politike prije ili kasnije vodi u katastrofu. I da solidarnost sa onima koji se suprotstavljaju agresiji i nuklearnoj ucjeni nije pitanje apstraktne simpatije, već pitanje zajedničke odgovornosti za budućnost Evrope.
Na četrdesetu godišnjicu Černobiljske tragedije odajemo poštu stradalima, zahvaljujemo herojima-likvidatorima i ponavljamo jednostavnu, ali principijelnu istinu: svijet nema pravo da se navikne na nuklearnu ucjenu, državnu laž i nekažnjivost. Černobilj je morao postati trajna opomena. Naša zajednička dužnost je da učinimo sve da čovječanstvo nikada više ne doživi novi Černobilj.
