Bedemi nad ušćem Ribnice u Moraču, činili su prije šest vjekova tvrđavu. Njeno ime bilo je Depedogen što na turskom jeziku znači „Ispod brda“.

Depedogen se prvi put spominje 1485. godine.

Bedemi su građeni su od 1474. do 1477/8. godine u vrijeme sultana Mehmed hana. Objekat je bio prilagođen ratovanju vatrenim oružjem. Materijal za njegovu gradnju donošen je, kako kažu arheolozi, sa Duklje.

Zidovi su krili garnizone, a putopisac Elvija Čelebija, koji je bio i geograf, o tvrđavi je u 17. vijeku zapisao kako ju je sagradio Mehmed han nakon što je osvojio skadarsku.

„Unutra se nalazi gradski čuvar sa 700 vrijednih, lijepih, stasitih i veselih vitezova koji vode boj dan i noć. Ova tvrđava pripada skadarskom sandžakatu. Njome upravlja subaša. Unutra ima 300 uskih kućica, jedna džamija, hambara za žito, slagalište za municiju i topove i cistijerne za vodu“, zapisao je Čelebija.

Depedogen je imao funkciju vojnog utvrđenja sa razgranatim sistemom pomoćnih odbrambenih kula i garnizona na prilazima duž Zete, Morače, Ribnice i Cijevne, prema Kučima, Piperima, Bjelopavlićima i Lješkopolju.

Tokom četiri vijeka, Depedpgen je dograđivan, a na njegov izgled uticale su prirodne prilike i neprilike.

Zauzimao je 3400 metara kvadratnih, a u 18. vijeku imao je rov koji je samo zimi bio ispunjen vodom, a preko njega je bio most.

Tvrđava je nosila ime Nemanjin grad, Ribnica, Podgorička tvrđava i Birziminijum.

Smatralo se da je rodno mjesto župana Stefana Nemanje, ali su istraživanja pokazala da je to samo priča te da je Depedogen nastao tri vijeka nakon smrti župana. Istraživanja iz 1963. predvođena Pavlom Mijovićem, čuvenim jugoslovenskim arheologom, pokazala su da ispod Depedogena nema ostataka ranije podignutog objekta te da ne može biti rodno mjesto Stefana Nemanje.

Arheolozi su ustanovili da Ribnica nije moglo biti ime za tvrđavu, a da je priča o srednjevjekovnom gradu Ribnici, istorijska laž.

Netačno je i da je riječ o Birziminijumu jer se, kažu istoričari, nije nalazio na ušću Ribnice i Morače već bliže Skadru.

Život u Podgorici se vjekovima odvijao u znaku tvrđave, pri čemu se jedno vrijeme čitav grad zvao Depedogen. U XVI vijeku taj se turski naziv gubi i gradu se vraća domaće ime – Podgorica.

Starovarošani ovo važno istorijsko mjesto zovu Stari grad. Tim imenom oslovio ga je i Marko Miljanov Popović u svom djelu „Primjeri čojstva i junaštva“.

Nakon oslobođenja od Turaka, tvrđavu su prisvajali stanovnici Stare i Nove varoši noseći sa nje kamnjene za potrebe gradnje svojih domova.

Danas bedeme obilaze turisti, izletnici i umjetnici. Najmlađim stanovnicima Stare varoši je mjesto za igru, susrete, prve poljupce, fotografije i sitne nestašluke.