Putuj, Evropo

Zašto je Đukanović pobjednik

Piše Davor Gjenero

Prije samo godinu dana, kad je Crna Gora bila preplavljena klerikalnom političkom intervencijom, što ju je pred parlamentarne izbore organizirao Risto (Amfilohije) Radović, kad su stvorene „tri kolone”: ona Radovićeva – klerikalna, ona pod Vučićevim utjecajem – velikosrpska, i na kraju – ona što su je oko Dritana Abazovića formirali crnogorski oligarsi, stasali pod skutima DPS, ali koji su u velikosrpskom konceptu za Crnu Goru našli svoj interes, činilo se da je pred tom zemljom tipična „velika smjena vlasti”.

Tu „veliku smjenu vlasti” snažno je zagovarala i europska, a pogotovo tadašnja američka diplomacija u Crnoj Gori, jer su ti diplomati bili uvjereni da shema formirana prema promišljanju ozbiljnog sociologa politike Ralfa Dahrendorfa o tome kako je demokratska konsolidacija novih demokracija moguća tek nakon druge smjene vlasti djeluje deterministički, i to u svim društvima na jednak način.

Među diplomatima se često razmatra što za neku državu znači kad joj druge države počnu slati potkapacitirane, da ne kažemo priglupe i ograničene ambasadore. Cinici uvijek kažu da je situacija u kojoj je diplomatski zbor, sačinjen od gotovo isključivo pametnih, ozbiljnih, pronicljivih diplomata, vrlo loš znak, jer da u toj zemlji očito nešto ozbiljno zabrinjava, da se očekuju ozbiljni potresi koji mogu imati i širi utjecaj, pa da zemlje šalju odreda one ambasadore koji će razumjeti procese i o njima pravovremeno obavještavati, a možda i moći doprinijeti da se spriječi nepoželjan razvoj događaja.

Kad se nađete u situaciji da vam u diplomatskom zboru prevladavaju „potkapacitirani”, moglo bi značiti da ste u „mirnoj luci”, da ništa ne bi smjelo krenuti krivo. Međutim, kad se takvi  diplomati uključe u procese, Parkinsonov će zakon početi neograničeno djelovati i sve što može poći po zlu – tako će i krenuti.

Upravo je takvo pokretanje mehanizama Parkinsonova zakona moglo uočiti u pozno ljeto prošle godine u Crnoj Gori. Najgrotesknije je, naravno, bilo ponašanje uboge američke ambasadorice u Crnoj Gori, izaslanice jednako takvog Donalda Trumpa, koja je bila fascinirana „demokratskom misijom” spomenutoga Riste Radovića, tada crnogorskog mitropolita Srpske pravoslavne crkve.

U teološkom smislu Radović, kojeg je mudri Petar Luković precizno oslovljavao kao „Ristu Sotonu”, bio je upravo ono što je Ratko Mladić bio kao strateg. Skromno obrazovan, ograničenih znanja i intelektualnih sposobnosti, a kao što je Mladić povijesti ratovanja i strategijskim teorijama doprinio znanja o teroriziranju civilnog stanovništva snajperima dok čekaju u redu za vodu, granatiranja minobacačem kad se krene po humanitarnu pomoć, topničke vatre na lijepi proljetni dan kad mladi i djeca izađu u šetnju parkom te na koncu organizacije masovnog genocida, tako je i Radovićev doprinos teologiji proklinjanje političara ubijenih u atentatu, zato što su rastakali zločinački režim, ili blagoslivljanje ratnih zločinaca te nuđenje sebe za jataka bjeguncima pred međunarodnom pravdom.

Prije nekoliko godina vatikanski diplomat, i moralno i fizički silno nalik današnjem Papi, u Hrvatskoj je na ručku kod nevjerojatno pametne i šarmantne tadašnje ambasadorice jedne male, ali važne europske zemlje, svojim kolegama diplomatima objašnjavao kako hrvatski desno nacionalistički biskupi, koji su nastojali destabilizirati lijevo-liberalnu vladu „nisu sluge našeg Gospodina”. Američkoj ambasadorici u Podgorici, očito to isto za Radovića nitko nije uspio objasniti, koliko god je Luković sve odavno objasnio u dvije riječi. Posljedica: stvoreno je uvjerenje kako je Crna Gora bila država zarobljena u rukama Mila Đukanovića, i kako je nužno poduprijeti ovaj sveti pokret, usklađen sa svetošću rečenoga Radovića, pa da Crna Gora konačno postane demokracija.

Ono očevidno, da je ta „demokracija” planirana uz potporu Putinove autoritarne Rusije, da je na takvu „demokraciju” Vučićeva Srbija sa zazubicama gledala kao na svoju buduću koloniju, satrapiju, satelitsku zemlju… promicalo je i Europskoj uniji i njenim partnerima.

Kad se smjena vlasti dogodila, nije se, naravno, dogodio nikakav otpor prijenosu vlasti, ali je predsjednik Milo Đukanović ponovio to da nije posvećen vlasti, ali da jest posvećen državnosti Crne Gore, za koju se spreman boriti, kako to u Beogradu kažu „i institucionalno i vaninstitucionalno”.

Pokazalo se da onima koji razumiju institucionalne mehanizme, oni izvaninstitucionalni nisu potrebni, ali se prije toga pokazalo i to da Crna Gora u Đukanovićevo vrijeme nije bila „zarobljena država” i da na djelu nije bio autoritarni režim. Autoritarni režimi, koji se uvijek zasnivaju na represiji ili prijetnji represijom, kad izgube instrumente represije, preko noći se urušavaju.

Hrvatska je imala dvije velike smjene vlasti, onu 1990, kad se komunistički sustav preko noći rasuo, a Partija, koja je bila nosilac sistema, zamalo nestala iz političkog života, i onu 2000, nakon smrti Franje Tuđmana, kad se njegov politički pokret, koji je 10 godina bio osnovica vladavine, odjednom našao na koljenima i na rubu raspada. Ništa se takvo u Crnoj Gori nije dogodilo.

Naročito je ilustrativna činjenica da su svi politički partneri Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista ostali uz Predsjednika, a naročito snažno politički predstavnici manjinskih zajednica u Crnoj Gori. Već u martu ove godine, nakon izbora u Nikšiću, bilo je očito da Đukanović nije očuvao samo stranku i partnerstva, nego i biračko tijelo, odnosno, da je čak iz opozicije započeo blagi oporavak.

Ipak, izazovi koje je pred Crnu Goru stavila nova administracija bili su veliki. Kao koalicija osmišljena u cetinjskom samostanu, kojim je vladao Radović, prioritetni zadatak nove koalicije je bio da institucionalizira političku moć, utjecaj na donošenje političkih odluka i ekonomsku osnovicu Srpske pravoslavne crkve. Taj zadatak su proveli, do mjere do koje je to bilo moguće ostvariti, ali posljednjih mjeseci, kako je započeo raskol unutar vladajuće koalicije, pokazuje se da premijer Zdravko Krivokapić više ne može svojim pokroviteljima isporučivati očekivane rezultate.

Činilo se da je najgori udarac koji bi Krivokapićeva vlast mogla zadati crnogorskoj neovisnosti i političkoj samostalnost vezan uz promjenu Zakona o državljanstvu i posljedično Izbornog zakona, kojim bi se osigurala „bolja i pouzdanija glasačka većina” od one koja je na raspolaganju u Crnoj Gori, davanjem državljanstva i prava glasa građanima Srbije koji porijeklo vuku iz Crne Gore.

Ovaj  zadatak u razgradnji crnogorske države ostao je neostvaren, prije svega. zato što su apetiti Vučićeva režima u Beogradu prema Crnoj Gori bili daleko preveliki.

Od Crne se Gore očekivalo da istupi iz NATO saveza i pridruži se Srbiji „u neutralnosti”, kakvu razvija Srbija, a koja nije drugo nego podaništvo Rusiji i njenom euro-azijatizmu. Očekivalo se da Crna Gora povuče međunarodno priznanje Kosova, te da negira genocid u Srebrenici. Na djelu je bio i zahtjev povezan s osvetom Srbije Đukanoviću – očekivanje da Vlada u Skupštini pokrene postupak opoziva aktualnog Predsjednika.

U svim državama u kojima se predsjednika Republike bira izravno, definirani su mehanizmi njegova opoziva, ali ti su mehanizmi vrlo složeni i do opoziva se dolazi teško, a on se pokreće samo u krajnjim situacijama. Za razliku od, na primjer, Amerike u kojoj je za opoziv predsjednika potrebno postići najprije apsolutnu većinu u Predstavničkom domu Kongresa, čime se pokreće impeachmet, da bi onda Senat, pod predsjedanjem predsjednika Vrhovnog suda funkcionirao kao sudište i predsjednika eventualno opozvao dvotrećinskom većinom glasova, ili na primjer Hrvatske, u kojoj se postupak opoziva pokreće dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a onda o njemu odlučuje Ustavni sud dvotrećinskom većinom svih sudaca, u Crnoj Gori se postupak pokreće tek natpolovičnom većinom u Skupštini, a provodi samo natpolovičnom većinom glasova sudaca Ustavnog suda. Prag zaštite izabranog Predsjednika nezamislivo je nizak. I ako se možda činilo da bi Skupština mogla pokrenuti taj postupak i smijeniti Đukanovića, nakon što su njegovi saveznici iz bošnjačke stranke inicirali glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici i nakon što je Krivokapić morao smijeniti svog ministra Leposavića, ni o kakvoj jednostavnoj većini za smjenu Predsjednika više nema niti govora.

Dapače, beogradski kontrolori politike velikosrpskih skupina u Crnoj Gori, Krivokapićevu su administraciju doveli u bezizlaznu situaciju. Očekuje se ostavka ili smjena Krivokapića, a zbog nje bi automatski pala vlada. Budući da ustavni model u Crnoj Gori predviđa, kao i britanski, na primjer, međuovisnost vlade i parlamenta, pad vlade automatski uzrokuje raspuštanje parlamenta i nove izbore.

Unatoč pritiscima, Đukanović je ostao jedina čvrsta točka političkog sustava u Crnoj Gori, a Europska unija odjednom je shvatila da je on ipak garant stabilnosti i sprečavanja prodiranja ruskog interesa u Crnu Goru. U Americi je sve obavljeno tamošnjim izborima, jer za razliku od Trumpa, čijoj administraciji ništa nije bilo jasno, Biden i njegovi suradnici, i bez posebnog ponavljanja i uvjeravanja, sami sve razumiju.

Dilema, koja je pred Krivokapićem vrlo je jednostavna, naime postariji klerikalac mora razriješiti „punkersku” Clashovsku dilemu – „Should I Stay or Should I Go“, dakle, da li da ode ili da ostane. Kao i uvijek u takvim dilemama, koje to zapravo nisu, iskazuje se da je posve svejedno što će izabrati. Ako odluči otići, izbori će biti u kratkom roku, a na njima više neće biti moguće stvoriti tri kolone, niti je moguće računati da će te kolone imati ičiju, osim srpske i ruske potpore. Ako odluči ostati, ostat će do prvog glasanja na kojem mora osigurati većinu, dakle, potencijalno može ostati do kraja godine i rasprave o budžetu za iduću godinu.

Ponovno uspostavljanje konstitucionalističke parlamentarne većine odjednom se čini izvjesnim, nakon godine traumi s maršem klerikalaca, velikosrba i oligarhijske klijentele, u tri kolone, kroz institucije crnogorske države. Klijentela, koju je okupio Radović, a sada operativno predvodio njegov nasljednik, Jovan Mićović (Joanikije), zajedno s Vučićem, ruskim klijentima i „medijskim mogulima”, politički je poražena i posramljena, a Milo Đukanović i crnogorski konstitucionalisti odnijeli su uvjerljivu pobjedu.

Zašto je Đukanović pobjednik? Zbog karizme? Zbog nekih posebnih sposobnosti? Ne, nego samo zato što, s jedne strane, nije bio ono što mu je pripisivano, nije bio osoba koja je „zarobila” državu i institucije, a s druge strane znao je, kad je rizik bio najveći, bez puno riječi, održati savezništva i predvidjeti naredne poteze onih koji su dobili u zadatak rastakati državne institucije. Usto kad znate promisliti dva poteza unaprijed, pobjeda je sigurna, a nju ne osiguravaju velike riječi, kavga i vrele emocije, nego hladna glava i racionalnost.

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *