Navodi da je tadašnja šampionska generacija trenirala u veoma lošim uslovima, sa muškim loptama, da su igrali na betonu, ali da su uprkos svemu osvajali Evropu.
Sekulić je poznata kao članica generacije sa kojom je počeo uspon rukometa u tadašnjem Titogradu. Prisjeća se u kakvim uslovima je trenirala i igrala.
„Trenirali smo po brdovitom terenu, nismo trenirali na ravnom, niti u sali, i to je mnogo značilo. Kada treniraš na neravnom terenu, ojačaju i zglobovi — tako su nam treneri govorili. Znali smo da po 21 dan treniramo bez lopte i da budemo bez sale“, navodi Sekulić.
Trenirali su, kako kaže, na Stadionu malih sportova, na betonu.
„Igrali smo utakmice širom Jugoslavije, a kada padne kiša, molili smo Boga da do vikenda prestane, jer nismo imali gdje da treniramo. Lopta bude mokra, klizava, jedva je uhvatiš. Sreća je bila što sam ja imala veliku šaku, a to je u rukometu bilo od presudne važnosti. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari za rukometaša. I danas imam rekord — 27 centimetara mi je raspon šake, i mislim da to malo ko ima danas. Nismo imali ni prave rukometne lopte, već smo igrali muškim loptama. Zato mislim da mnoge današnje igračice u tim uslovima ne bi mogle da igraju“, kazala je Sekulić, koja je danas članica Upravnog odbora Ženskog rukometnog kluba Budućnost.
Ističe da se šampioni ne stvaraju, već rađaju.
„U ono vrijeme biti šampion, u tim uslovima, bilo je izuzetno teško. I moram da naglasim, kada smo osvojile prvu evropsku titulu i Kup kupova, sve igračice bile su odavde. Nije bilo dovođenja sa strane, a nije bilo ni novca za to. Sve smo bile domaće djevojke, sve talenti iz Podgorice“, poručuje Sekulić.
Podsjeća da je tadašnji profesor fizičkog, pokojni Momo Vujović, okupio nekoliko djevojaka da treniraju.
„Nekad pješice, nekad autobusom, ali volja je bila ogromna“, istakla je Sekulić.
Nada se da ponovo Podgorica može da dočeka punu „Moraču“, a da je to najbolje uraditi dobrim rezultatima.
„Publiku mogu da vrate rezultati. Mi smo takav narod – tražimo rezultat. U to vrijeme karte su se tražile danima unaprijed. Ljudi su dolazili, ali je kasnije i malo politika pokvarila situaciju“, kazala je Sekulić.
Poručuje da nikakav novac ne može da plati igranje u svom gradu, pred svojom publikom.
„To nema cijenu. Igrati u Podgorici pred 7.000 ljudi — to je nešto posebno. Nama je to bio osmi igrač. Rijetko smo gubili. Ali ako bismo izgubile, makar i jedan razlike, znalo se desiti da danima ne izlazimo u grad. Bilo nas je sramota naroda. To je bila ogromna odgovornost. Oni su došli zbog nas, a mi smo izgubili“, navela je Sekulić.
Ističe da joj je srce bilo puno samo kad je igrala za Budućnost.
Na pitanje da li bi u današnje vrijeme donijela neke drugačije odluke Sekulić navodi:
„Možda bih otišla u inostranstvo da zaradim nešto, ali nikada ne bih napustila ŽRK Budućnost srcem. Budućnost je moj život. Kad igraš za svoj klub, za svoj grad, to je poseban osjećaj. I danas, sa 64 godine, gdje god da se pojavim, ljudi pričaju o toj generaciji. O tome kako smo igrale, kako je bilo. Mi smo tada uživale u rukometu. Ne bih to vrijeme dala ni za šta“, kazala je Sekulić.
Sekulić je bila igračica od koje su protivnički golmani strahovali kada stane na devet metara. Navodi da se „to rađa“, a za našu televiziju prisjetila se utakmice u kojoj je postigla 18 golova iz 18 šuteva.
„Tu utakmicu sam odigrala odlično i dala 18 golova najboljoj golmanki Jugoslavije, Dragici Đurić, koja je tada igrala za Voždovac. Igrali su ‘flaster’ na meni i čudno je i meni bilo da nisam promašila nijedan šut“, istakla je Sekulić, koja je u karijeri proglašena za najbolju igračicu u velikoj Jugoslaviji, bila najbolji lijevi bek na svijetu, a zvanično je proglašena i za jednu od šest zvijezda Budućnosti.
O svemu tome, kako je kazala, nije mogla ni da sanja, podsjetivši da je iz druge lige postala reprezentativka, što je danas nezamislivo.
U emisiji je govorila i počecima, kao i tome da je nisu odma primili da trenira, jer je bila mršava i sitna, ali da je šut doprinio tome da je trener vrlo brzo primijeti i prepozna potencijal. Ona se u emisiji prisjetila i djetinjstva, odrastanja, školovanja i društva u tom vremenu.
Cijelu emisiju možete pogledati na programu TV Podgorica
