Povodom reaktiviranja propale sudske namještaljke „državni udar“, sad je i potpuno jasno da duboki dio zarobljenog crnogorskog pravosuđa revanšistički vuče poteze po nalogu bivšeg režima, da u cilju kontraudara pokuša baciti u sjenku flagrantne izjave s Anketnog odbora.
Jer, da Anketni odbor nije snažno krenuo u rasvjetljavanje nasilja bivšeg režima, ni instruirani dio pravosuđa ne bi zaigrao na propalu kartu „državnog udara“, kao iznuđenu kontramjeru.
I sve je tako degutantno providno, ali to reditelje nastavka farse u novoj epizodi nimalo ne tangira, jer se oni prave da „nijesu odavle“.
I sve kreće uz maligni, dodatni narativ zastare krivičnih djela crnih trojki, pa da se sva ta zla odlože u muzej voštanih figura, a „državni udar“ opet zabavi javnost.
Pa su dežurni krivci opet, opet, i opet, zbog farse do u nedogled, Andrija Mandić, Milan Knežević i drugi čestiti ljudi, kojim je bila izrežirana politička klopka da iz aktivnog političkog života preko tobož-državnog udara budu vješto skrajnuti na robiju.
Zato se postavlja pitanje: ima li kraja pravosudnim montažama i izvršavanju naloga ljudi iz sjenke, koji, iako su se dobro zapetljali zbog gubitka vlasti, i dalje vuku konce u dijelu pravosuđa kao svom posljednjem bastionu.
Zato je Crna Gora, u velikoj mjeri, u zdravlje bolesnog dijela pravosuđa – još besudna zemlja.
Ali, i to mora doći pod slovo zakona, pa i svi oni koji oko montiranog državnog udara sad montiraju još i nastavak suđenja.
Bitno je da u Montenegru brojnih montaža nikad falilo nije, kad god je istina izbijala na vidjelo. Istina i montaže, kao vječna kombinacija. Valjda, „smiješane, najlakše se piju“
Comments