Predstava „Neki novi ljudi“: Uvjerljiv prikaz karikaturalne stvarnosti

Piše: Bojan Rajević

Sa „nekim novim ljudima“ iz Koprivičine predstave moći će da se poistovjete svi posjetioci pozorišta jer ova predstava polazi od sasvim realnih, svakodnevnih, mimičkih pokreta i gestova današnjeg čovjeka pri susretu sa ekranima na svim stranama da bi ih zaoštrio do nivoa karikature i groteske. Koprivičin postupak ogleda se u zumiranju nekoliko takvih ekspresija kroz koje uspješno sagledava sveprisutnu i sveprožimajuću alijenaciju u savremenom trenutku civilizacije i njihovoj postepenoj gradaciji. Na taj način, neverbalna komunikacija postaje jedno od organizujućih načela kompozicije predstave, ako se uopšte može reći da do ikakve pa i neverbalne komunikacije u predstavi dolazi. Izborom takvog postupka, i sama komunikacija postaje jednom od tema predstave.

„Neki novi ljudi“ umnogome prevazilaze okvire kafića u koji je smještena dramska radnja, postajući univerzalna priča o svojevrsnom izopačenju svijeta predočenom kroz neprestano narušavanje horizonta očekivanja u pogledu načina ponašanja gostiju.

Dominantan stilski postupak kojim Koprivica organizuje umjetničku poruku jeste karikatura koja se tokom predstave razvija po principu gradacije neosjetljivosti i odsustva reakcije junaka na stvarni svijet. Dragan Koprivica, uprkos ozbiljnosti teme o kojoj govori predstava, i ovom prilikom demonstrira svoje veliko komediografsko majstorstvo i iznenađujuće raspone i mogućnosti karikaturalnog izobličenja društvenih mana koje uzme za svoj predmet. U tu funkciji stavljen je i postupak maskiranja i šminke koja se, takođe, sprovodi posredstvom igranja predstave, a ne prije nje, što je, takođe, moguće shvatiti kao jedno poigravanje sa pozorišnim konvencijama do kojeg dolazi više puta tokom predstave. U tom smislu, fabula je krajnje redukovana, svedena na jedan boravak protagonista u kafiću, a u svijetu kakav se u predstavi predočava nema mjesta čak ni za sukob među likovima u predstavi. Eventualno, sukob se odigrava između pretpostavljenih, poželjnih obrazaca ponašanja impliciranih u osnovnoj zamisli predstave, čijim nosiocem u predstavi postaje konobar kojeg u predstavi igra inspirisani Darko Bulić i onih koji se zatiču kod „nekih novih ljudi“, zatečenih kako u stvarnosti predstave, tako i u realnom svijetu. Konvencija radnje u predstavi ustupa mjestu nizanju stilskih postupaka sračunatih na postizanje ambivalentnih efekata kod gledaoca, od saosjećajnosti do užasnutosti.

Konobar u predstavi je umoran od starih gostiju kafića koji su, prema njegovom kazivanju, na svoj način zahtjevni i „na svoju ruku“ i priželjkuje pojavu „novih“, ali „novi“ koji dolaze, svojom „neobičnošću“, uvećavaju neprilike na koje je već navikao. Uloge gostiju odlično su odigrali Danijela Šundić, Vuk Rašković, Emir Tičić, Larisa Sekulović i Damjan Popović. Glumačka vještina i uvjerljivost kojom su odigrali povjerene im uloge gledaoce predstave primorava da za vrijeme dok predstava traje u potpunosti izgube iz vida njihov uzrast. Najmlađi glumci su učenici osnovne škole, ali ako bi se taj podatak zanemario, ni po čemu ne bi moglo da se zaključi da nije riječ o već izgrađenim glumcima.

Utopljenost u stvarnost ekrana javlja se nezavisno od pripadnosti određenoj generaciji što je upozoravajuća umjetnička poruka koja je gledaocu predočena raspodjelom uloga.

Podjela uloga je brižljivo balansirana tako da iako je Darku Buliću pripala glavna uloga, on u predstavi uzima funkciju komentatora-rezonera, dok je priča u predstavi, ustvari, prije priča o „nekim novim ljudima“. Međutim, pojava „nekih novih ljudi“ ni konobara, koji je na početku jedini nosilac normalnosti ne ostavlja neizmijenjenog. Njegov lik odražava zbunjenu reakciju na novu realnost koju bi mogao da ima svako od nas. U naglašenom naporu da kod svojih gostiju izazove kakvu-takvu ljudsku reakciju, on u predstavi preduzima sve karikaturalnije i apsurdnije postupke koji vrhune u sceni koja računa na izazivanje šoka kod gledalaca. Međutim, ni takva scena ne pobuđuje reakciju kod ostalih gostiju kafića, ali ostaje očekivanje da publiku neće ostaviti u stanju apatije u koje joj, na koncu, ne dopušta da zapadne.

Predstava, na trenutak, ukida rampu između scene i publike, sugerišući zabrinjavajuću bliskost stvarne fiktivnoj zbilji. To nije jedina konvencija sa kojom se predstava poigrava, što se, naročito, vidi na njenoj prološkoj i epiloškoj granici.

Konačno, predstava „Neki novi ljudi“ ne propušta priliku ni da, povremeno, načini poneku više ili manje diskretnu aluziju na širu političku i društvenu stvarnost čime se upotpunjuje slika mentaliteta koji ova predstava ima za svoj predmet.

Studentski teatar sa ovom predstavom nastupa u takmičarskom dijelu 55. Festivala dramskih amatera Crne Gore koji se održava od 8. do 13. juna u Bijelom Polju.