Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica istakla je da knjiga nije skup biografija.
– Ovo je studija koja oslikava kulturno prožimanje dva prostora, u kojem su iz Hrvatske dolazili modernizacijski procesi koji su osnaživali mediteranski karakter Crne Gore. Posebno je to bilo važno u inicijalnoj fazi razvoja fotografije, koja je doslovno počela donošenjem kamere na Cetinje iz Dubrovnika, a potom i djelovanjem ateljea koji su imali svoje filijale u Boki Kotorskoj i periodično posjećivali Knjaževinu i Kraljevinu Crnu Goru – rekla je Koprivica.
Ona je dodala da se studija zasniva na obimnoj građi koju je autorka godinama prikupljala u Kanadi, Austriji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, istražujući 19 državnih institucija, kao i brojne privatne arhive i fondove.
– Važan segment koji nam autorka predstavlja u knjizi jesu živa svjedočanstva savremenika o pojedinim fotografima, kao i svjedočanstva samih fotografa o vlastitim iskustvima – napomenula je Koprivica.
Činjenicu da imamo knjigu koja spaja dvije kulture teoretičar umjetnosti Luka Rakojević nazvao je privilegijom.
– Te spone poznate su od Mažuranića, Kikereca i Bukovca, preko Bulajića, Vukotića i Papića, do Kovača. Međutim, iz svijeta fotografije tek bismo se sjetili Smodlake, Laforesta i Popovića. Maja je, međutim, uspjela da predstavi više od trideset autora. Vrlo koncizno i sistematično prenijela je biografije fotografa, na diskretan i filigranski način objasnila kontekste i odabrala ilustracije. Iz ličnog iskustva mogu reći da je ova knjiga veoma značajan izvor. Prateći njene tragove i hodeći utabanim stazama po Majinim stopama, pronašao sam brojne veze istražujući druge medije i saznao da je još jedan umjetnik koji predstavlja sponu Hrvatske i Crne Gore – Andrija Maurović – crtao za „Cjenovnik Grizbah-Knaus“ 1929. i 1930. godine, dok su približno u isto vrijeme nastale fotografije Ljudevita Grizbaha s motivima Budve, Ulcinja i Herceg Novog. To samo potvrđuje raskoš i značaj svijeta knjige „Analogni mostovi svjetlosti: Hrvatski i crnogorski fotografi (1845–1975)“, koji prevazilaze sferu istorije fotografije – rekao je Rakojević.
Urednik izdanja Marko Špadijer izrazio je zadovoljstvo što u Crnoj Gori već imamo autore koji mogu da sintetišu saznanja o kulturnim događajima i fenomenima na veoma profesionalan način, istakavši da je Maja Đurić jedna od njih.
– Počela je od perioda dagerotipije, od Anastasa Jovanovića i Njegoševog prvog fotoaparata, pa do 1975. godine, jer je to vrijeme prave fotografije, koja je sama po sebi bila umjetničko djelo – rekao je Špadijer i dodao da je fotografija nekada u crnogorskim domovima zamjenjivala ikonu.
Autorka Maja Đurić podsjetila je da je svoj prvi naučni tekst objavila u časopisu „Matica“, pa je saradnja na knjizi bila prirodan slijed. Osvrnula se i na fenomen svjetlosti, o kojem je, kako je kazala, najviše naučila od svog oca, slikara Pura Đurića.
Govoreći o temi knjige, istakla je da nije izabrana nasumično, već da je proistekla iz predavanja o hrvatskim fotografima.
– Često mi dosadi, često mi bude muka, pogotovo od suvoparnog pisanja, ali se trudim da sve bude dokumentovano i da u tekstu bude toplih priča, nečega što će oplemeniti. Onda otkrijete nove kolekcije i neke stvari koje vas ponesu – rekla je autorka.
Kompletan snimak promocije knjige „Analogni mostovi svjetlosti: Hrvatski i crnogorski fotografi (1845–1975)“ dostupan je na Jutjub kanalu Matice crnogorske.
Comments