Reagovanje Eurofonda prenosimo integralno:
Povodom saopštenja Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), u kojem se pokušava relativizovati presuda Upravnog suda Crne Gore od 28. aprila 2025. godine i osporiti bilo kakav osnov za svojinska prava firme Solana „Bajo Sekulić“ neophodno je ukazati na nekoliko ključnih pravnih, ekonomskih i faktičkih istina koje su ovom prilikom zanemarene ili svjesno zamagljene.
Presuda Upravnog suda potvrđuje da država nije imala pravni osnov za upis vlasništva
Upravni sud nije odlučivao o konačnom pravu svojine, ali jeste nedvosmisleno utvrdio da država Crna Gora nije imala pravni osnov da se jednostrano upiše kao vlasnik zemljišta, jer prethodno nije bila upisana kao nosilac prava upravljanja ili trajnog korišćenja – što su obavezni preduslovi za sticanje svojine po članovima 419. i 420. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.
Sud nije naložio samo „ponavljanje postupka“ već je poništio upis vlasništva države jer nije imao zakonsku osnovu, čime je država stavljena u isti pravni položaj kao i svaki drugi subjekt koji želi da dokaže pravo svojine – kroz sudski postupak, a ne administrativnim prečicama.
Zakon mora važiti jednako za sve – pa i za državu
Ako država želi da dokaže da ima pravo svojine nad zemljištem Solane, dužna je da to učini putem parničnog ili upravnog postupka, uz potpuno poštovanje procesnih i materijalnih zakona. Ne postoji pravna osnova po kojoj država može retroaktivno i bez prethodne sudske verifikacije preuzeti imovinu koja joj prethodno nije pripadala, a pogotovo ako nije evidentirana kao državna svojina.
Pozivanje na političke zaključke ili mišljenja Savjeta za privatizaciju – koje su sudovi već ocijenili kao neobavezujuće – ne može biti zamjena za zakonit postupak sticanja vlasništva.
Solana je imala pun pravni i ekonomski osnov – tumačenje ZOSPO-a mora biti dosljedno
CZIP selektivno tumači Zakon o svojinsko-pravnim odnosima, insistirajući da firma koja je bila „koncesionar“ ne može biti vlasnik. Međutim, Solana nije bila samo koncesionar – već zakoniti korisnik zemljišta sa pravom korišćenja, upisanim u katastar, u skladu sa zakonima važećim u vrijeme društvene svojine. Prema članu 419 ZOSPO-a, pravo korišćenja moglo je, pod zakonskim uslovima, biti konvertovano u pravo svojine. Upravo to je Solana i pokušala 2011. godine, podnijevši zvaničan zahtjev za konverziju, na koji je tadašnja Vlada Crne Gore dala pozitivan pravni stav – koji međutim nije sproveden zbog političkih pritisaka.
Zemljište Solane vođeno je u poslovnim knjigama i uključeno u procjenu vrijednosti prilikom privatizacije
Solana je zemljište vodila u svojim poslovnim knjigama kao ključni dio imovine, što nije bila proizvoljna odluka, već tada zakonski priznata praksa. Na osnovu toga je izvršena procjena ukupne vrijednosti firme prilikom priprema za privatizaciju, uključujući sve analize, bilanse i izvještaje dostavljene Komisiji za privatizaciju.
To zemljište je činilo osnov za formiranje kapitala firme, na osnovu kojeg su potom emitovane i prodavane akcije građanima i fondovima na tržištu kapitala. Država je sama priznavala taj osnov, omogućila transakcije, prikupljala poreze – i na kraju se sada pokušava postaviti kao titular vlasništva nad imovinom koju je prethodno valorizovala u privatizaciji.
Takvo ponašanje države direktno narušava pravnu sigurnost, obesmišljava privatizaciju, i dovodi u pitanje povjerenje u tržište i javne institucije.
Ekološka zaštita ne smije biti izgovor za pravnu eksproprijaciju
Potpuno smo saglasni sa CZIP-om u dijelu koji se odnosi na potrebu zaštite Solane kao ekološkog blaga. Međutim, ekološki značaj ne može biti izgovor za pravno nasilje nad imovinom, niti zamjena za zakonito postupanje. Ne postoji ni u jednom evropskom pravnom sistemu model u kojem se ekološki interes ostvaruje uz ignorisanje prava svojine, bez pravične naknade i bez sudske zaštite. Upravo vladavina prava i poštovanje sudskih presuda su osnov za dugoročnu održivost i međunarodno povjerenje u bilo koji model zaštite – pa i u Solanu.
Zaključak:
Presuda Upravnog suda jasno potvrđuje da država nije imala osnov za jednostrani upis vlasništva. Time se potvrđuje i da Solana „Bajo Sekulić“ ima legitimnu pravnu osnovu da traži konverziju zemljišta u vlasništvo, u skladu sa članom 419 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima – kao što su to već uradile mnoge druge firme u Crnoj Gori (Budvanska Rivijera, Plantaže i dr.).
Zakon mora važiti za sve – i za državu. Vladavina prava ne smije biti selektivna. I zaštita prirode ne može služiti kao pokriće za pravnu nepravdu”.
Comments