Nakon završene niže i srednje muzičke škole, violina ga je odvela u kafanu, gdje je kako kaže naučio da svira sve – kafanska muzika još ljepše zvuči na ulici, objašnjava Miloš Stefanović, iako je na to bio primoran kako bi preživio.
„U tom trenutku je jedino rješenje bilo, da sviram, prosto na ulici jer nisam imao čime drugo da se bavim, nisam imao posla, nisam mogao ništa da nađem. Sjećam se bila je zima počeo sam u decembru, smrzavao sam se eto i do danas sviram“, kaže Stefanović.
Ističe da je najveći bakšiš u iznosu od 50 eura dobio baš u Crnoj Gori.
„Svakako da znači, ja živim od ovoga znate, nekad se desi da ne skupim čitav dan ni 15 eura, ali moram da sviram…Svakog dana“, kaže Stefanović.
Svjedok podgoričkih priča koje su često skrivene negdje iza ćoškova – Miloš naglašava da je Podgorica jedan od njegovih omiljenih gradova.
„Predivna je Podgorica, ljudi su me tako lijepo prihvatili, nisam mogao da vjerujem, posebno djeca, vjerujte mi … ljudima se svidjelo, Bog me pogledao…“, kaže Stefanović.
Kao da živi na ulici – svoj, a ponekad i život onih koji zastanu i slušaju.
„Djeca su tako spontana i čista, umiju da se obraduju. Nemam svoju djecu ali ih obožavam. I omladina mi stalno daje novac, pružaju mi podršku, jednom riječju omladina je top“, kaže Stefanović.
Uvjerili smo se u Miloševe riječi – djeca su ta koja bi najprije zastala, a i zaplesala.
Osim za nesvakidašnju večernju zabavu, mlade podgoričane pitali smo kako bi se oni snašli u ulozi uličnih svirača.
I dok nova kaldrma i neka nova lica ovom prostoru daju posebnu energiju – roditelji nemaju mnogo razloga za brigu. I dok grad ide naprijed,– ostaje i pitanje da li je mala violina Milošu pronašla sigurno utočište – ako je suditi po ovoj slici, Podgorica mu je već otvorila vrata.
