Rad u Domu za nezbrinutu djecu “Mladost” u Bijeloj za Vesnu Zonjić Filipović nikada nije bio samo posao. Za nju je, kaže, to bio prostor u kojem se svaki dan preplitao osjećajima odgovornosti, strepnje, nježnosti i straha. Njena knjiga nastala je između tišine hodnika i pogleda djece koja su tražila sigurnost, a ona im je pružala majčinski, i onda kada još nije znala što to znači.
“Svaki njihov korak, svaka promjena raspoloženja i noć u kojoj sam čekala da svi zaspu budili su u meni brigu koja nije prestajala onog trenutka kada bih zatvorila vrata smjene. Nosila sam njihove priče, osmijehe, pitanja, tuge i male pobjede svugdje sa sobom”, kazala je Vesna za Gradski portal, navodeći da su u tom poslu ljubav i strah bili nerazdvojni.
“Ljubav koja će pružiti toplinu i sigurnost i strah da li je to dovoljno. Pitala sam se da li sam mogla više. Da li sam uradila sve što je bilo u mojoj moći. Taj osjećaj je bio stalni saputnik”,priča nam autorka knjige u kojoj i sada emocije nadolaze kao i prvog dana kada je zakoračila u Dom. Emocije su se u njoj taložile – tiho, nečujno, ali snažno. Slile su se u riječi u rečenice a potom u knjigu.
“Moja knjiga nije samo ispovijest, niti samo priča o sistemu ili radu u jednoj ustanovi. To je priča o svim emocijama koje sam proživjela – o nevidljivim borbama, o noćima kada su mi u glavi odzvanjala njihova pitanja, o danima kada bih shvatila koliko su djeca iz Doma zapravo promijenila mene”, priča naša sagovornica i naglašava da je pisala da bi se rasteretila i sačuvala ono što se ne smije zaboraviti.
“ Pisala sam da dam glas svima onima koji ga nemaju” i uspjela je, kaže autorka knjige, bar su takve reakcije na do sada dvije održane promocije , u Bijeloj i Andrijevici, njenom rodnom mjestu. Za svoju knjigu kaže da je rijeka emocija koje su godinama čekale da poteku i konačno ih je pustila da krenu svojim tokom.
Književnik Miraš Martinović je govoreći o knjizi „Zvala sam ih svojom djecom“ kazao da je to udžbenik ljubavi, pedagoška čitanka, koja će dobro doći onima koji rade u ustanovama kakva je Dječji dom u Bijeloj.
“Dječje duše su probuđena savjest. Mnogo je djelova ove knjige koje izmame suzu dok je čitate. Autorka ulazi u psihologiju djeteta, dječje snove, nadanja, čitav jedan svemir – svijet ne uvijek razmljiv odraslima. Knjiga ima sociološko – psihološko i pedagošku dimenziju, posebno važan kvalitet. Iz nje se može učiti i naučiti!”
Autorka knjige nije mogla izdvojiti ni jedan segment koj joj je poseban, jer sve je kaže biitno i obojeno ljubavlju. Književnik Martinović nam je izdvojio ovaj dio :
”Sjećam se djevojčice koja je mjesecima svaku noć tražila majku u snu. Budila se uplakana, glasom promuklim od dozivanja, držala sam je na grudima, satima ljuljuškala, pjevala joj iste uspavnke koje sada pjevam svom sinu. Uvijek sam se pitala da li ih pamti, da li se sjeća topline mog glasa.”
Knjiga “Zvala sam ih svojom djecom”je štivo iz kojeg se uči i nauči.
D.Perović
