Podsjećaju da je Upravni sud poništio prethodno rješenje Ministarstva i zauzeo jasan i izričit pravni stav da se zaposlenima koji rade šest radnih dana sedmično subota, kao njihov radni dan, uračunava u dane godišnjeg odmora, te da zakonski minimum od 24 radna dana ne predstavlja uvećano pravo u odnosu na zaposlene koji isto puno radno vrijeme ostvaruju kroz petodnevnu radnu sedmicu.
„Sud je pri tome posebno ukazao da zaposleni koji rade puno radno vrijeme od 40 časova sedmično ne mogu biti dovedeni u povoljniji položaj samo zbog različitog rasporeda radnog vremena, jer bi takvo tumačenje dovelo do nejednakog tretmana zaposlenih koji ostvaruju isto puno radno vrijeme.
Važno je naglasiti da Upravni sud u ovom predmetu nije ostavio prostor za različita tumačenja. Presuda je jasna, eksplicitna i nedvosmislena. Uprkos tome, u ponovnom postupku donijeto je novo rješenje koje suštinski počiva na istom pravnom tumačenju koje je Sud već ocijenio nezakonitim.
Posebno je značajno ukazati da je Ministarstvo rada neposredno nakon stupanja na snagu Zakona o radu (2020.godine), u vezi sa ovim pitanjem zauzelo pravni stav koji je u potpunosti odgovarao tumačenju koje je kasnije potvrđeno i presudom Upravnog suda Crne Gore. Naknadno odstupanje od tog prvobitnog tumačenja proizvelo je višegodišnju pravnu nesigurnost i dovelo do sudskog spora čiji ishod danas ne ostavlja prostor za dilemu.
Predmetni spor nije nastao zbog nejasnoća u Zakonu o radu, već kao posljedica odstupanja od pravnog tumačenja koje je Ministarstvo rada prvobitno samo smatralo ispravnim.
Jer, ovaj spor nije proizvela nejasna norma. Proizvela ga je promjena njenog tumačenja.
Važno je naglasiti da predmetna zakonska rješenja nijesu specifičnost crnogorskog zakonodavstva, već su zasnovana na međunarodnim standardima i evropskoj pravnoj tekovini u oblasti organizacije radnog vremena, koja pravo na godišnji odmor vezuje za broj sedmica odmora, a ne za broj kalendarskih dana. Upravo zbog toga se zaposleni koji isto puno radno vrijeme od 40 časova sedmično ostvaruju kroz pet, odnosno šest radnih dana,
izjednačavaju u pogledu trajanja godišnjeg odmora, pri čemu se kod zaposlenih kojima je subota radni dan i ona uračunava u dane godišnjeg odmora.
Unija poslodavaca Crne Gore od samog početka nije dijelila naknadno promijenjeno tumačenje Ministarstva rada, smatrajući da ono nije bilo u skladu sa Zakonom o radu, međunarodnim standardima na kojima su predmetna rješenja zasnovana, niti sa svrhom samog instituta godišnjeg odmora. Istovremeno, isti pravni stav godinama u stručnoj javnosti zastupa i prof. dr Vesna Simović Zvicer, profesorka radnog prava i koordinatorka radne grupe za izradu Zakona o radu.
Danas se više ne postavlja pitanje različitih pravnih tumačenja Zakona o radu. To pitanje je okončano donošenjem presude Upravnog suda. Pitanje koje ostaje jeste kakvu poruku država šalje građanima i privredi ukoliko ni nakon ovako jasne i nedvosmislene presude ne dolazi do napuštanja pravnog shvatanja koje je Sud već ocijenio nezakonitim.
Za privredu, ovo pitanje daleko prevazilazi konkretan spor i način obračuna godišnjeg odmora. Poslodavci godinama ukazuju da su pravna sigurnost, stabilnost, predvidivost i jednaka primjena propisa među osnovnim pretpostavkama odgovornog poslovanja, investicija i povjerenja u institucije.
Privreda mora imati izvjesnost da će, kada zaštitu svojih prava traži pred nadležnim sudom i u tome uspije, sudska odluka imati svoje puno pravno dejstvo. Jer, ukoliko se i nakon ovako jasne presude može istrajavati na istom pravnom shvatanju, opravdano se postavlja pitanje šta građani i privreda mogu očekivati od sudske zaštite svojih prava i kakav je stvarni domašaj upravnosudske kontrole zakonitosti rada uprave.
Primjena prava ne može zavisiti od očekivanja, interesa ili pritisaka bilo koje interesne grupe. Državni organi dužni su da svoje odluke zasnivaju na zakonu i pravnim stavovima sudova, a ne na procjeni mogućih reakcija zainteresovanih strana.
Suština ovog pitanja zato daleko prevazilazi okvir konkretnog spora. Ono je, prije svega, pitanje odnosa prema pravnoj državi, a onda i pitanje odnosa države prema građanima i privredi koji od njenih institucija ne očekuju privilegije, već samo ono što bi u svakom uređenom pravnom sistemu moralo biti nesporno – stabilnost, predvidivost, jednaku primjenu zakona i poštovanje sudskih odluka.
Jer, u uređenom pravnom sistemu, sudske odluke nijesu preporuke. One su obavezujuće.
I upravo zato, poštovanje sudskih odluka nije stvar izbora“, kazali su u saopštenju.
Comments