Simanić, rođen 1966. godine u Sarajevu, završio je Školu primijenjenih umjetnosti u rodnom gradu, a potom diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Više od tri decenije posvećen je likovnom stvaralaštvu, sa stotinama radova izlaganih širom zemlje i regiona. Njegov slikarski rukopis prepoznaje se po spoju impresionističke senzibilnosti i snažnog figurativnog izraza.
Pored slikarstva, ozbiljno se bavi i književnošću: debitantski roman „Succubus“ nagrađen je priznanjem Čučkova knjiga, a objavio je i zbirku poezije „Ka Zlatnom gusaru“ te zbirku pripovijedaka „Delfini ne postoje“. „Ruža i pepeo“ njegov je četvrti književni naslov, objavljen krajem oktobra 2025. godine u izdanju „Ouroborosa“.
Na promociji je govorila urednica izdavačke kuće ,,Ouroboros“ i moderatorka večeri Natalija Đaletić, ističući da Simanićev roman predstavlja svojevrsni omaž dvojici umjetnika čiji su životi završili pod nerazjašnjenim okolnostima – slikaru Josipu Račiću i pjesniku Branku Miljkoviću. Tekst se, kako je navela, razvija kao višeslojna pripovijest koja spaja sudbine protagonista iz različitih epoha, od početka 20. vijeka do savremenog trenutka.
Naslovnicu romana prati autorova slika rađena prema Račićevom autoportretu, čime se vizuelna i književna komponenta dodatno povezuju.
„‘Ruža i pepeo’ je djelo koje se izdvaja estetskom zrelošću i specifičnim umjetničkim postupkom. Rijetko se sreće proza koja tako uvjerljivo prepliće likovni doživljaj i narativnu strukturu“, naglasila je Đaletić.
Prema njenim riječima, Simanićev stil odlikuje snažna vizuelnost: rečenice se razvijaju poput poteza četke, gradeći atmosferu sloj po sloj. „Roman ima gustoću i punoću pažljivo komponovane slike – preciznu liniju, bogatu teksturu i finu modulaciju tona“, dodala je.
Strukturu „Ruže i pepela“ opisala je kao mozaik sastavljen od putopisnih fragmenata, umjetničkih refleksija, ličnih uspomena i biografskih prizora posvećenih Račiću i Miljkoviću. Uprkos slojevitosti, istakla je, roman ostaje ritmičan i koherentan, „otvara se i zatvara poput disanja, smjenjujući naraciju i meditaciju“.
U središtu knjige, navodi Đaletić, nalazi se ideja o trajnosti umjetničke iskre – one koja nastavlja da gori čak i kada od svega ostane samo pepeo. Autor u Račiću i Miljkoviću prepoznaje ne samo inspiraciju već i sagovornike kroz koje promišlja smisao stvaranja, identitet umjetnika i granice ličnog iskustva.
„To je roman koji se čita intelektom, a pamti srcem – jer podsjeća da je umjetnost naš najprecizniji instrument spoznaje i najnježniji oblik otpora prolaznosti“, zaključila je Đaletić.
Govoreći o nastanku romana, Simanić je kazao da je od početka imao jasnu viziju fragmentarne strukture i želju da eksperimentiše formom. „Mislim da sam uspio zaokružiti tu namjeru i poigrati se formom onako kako sam želio“, rekao je autor.
Posebnu inspiraciju pronašao je u Josipu Račiću, umjetniku koji ga prati „od rane mladosti“. Zanimljiva mu je, dodaje, bila čitava generacija hrvatskih slikara školovanih u Minhenu početkom 20. vijeka, čije je slikarstvo detaljno analizirao i pokušao oživjeti na literaran način.
„Račićevo slikarstvo me je zaokupilo, a njegov tragičan život dodatno me je podstakao na istraživanje. Pronađen je mrtav u francuskom hotelu u 23. godini, nakon što je naslikao niz akvarela. On je rodonačelnik hrvatske moderne“, podsjetio je Simanić.
Kada je riječ o Branku Miljkoviću, autor ističe da ga je privukla muzikalnost njegovih soneta i povratak klasičnoj formi u vrijeme naglog proboja slobodnog stiha. „Htio sam povezati ta dva pola – Račića i Miljkovića – jer čine dva temelja mog umjetničkog iskustva: slikarstvo i poeziju“, kaže Simanić.
Iako među njima ne pronalazi očiglednu vezu, postoji, kako zaključuje, jedna važna dodirna tačka: oba umjetnika izbjegavala su efemerne i banalne teme, te težila „čistom“ izrazu. „Ta njihova težnja ka čistoj formi bila je ono što me najviše zanimalo“, poručio je Simanić.
D. Leković
