Zbog srpskih popova pucali na crnogorsku mladost

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp

Izvještavanje sa protesta na Cetinju zbog ustoličenja mitropolita crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikija nije bilo lako za bilo kog novinara, kamermana ili foto-reportera. Međutim, mnogo teže je bilo crnogorskoj mladosti na koju su pucali.

Policija je ispaljivala suzavce u visini glava, a da je samo jedan od njih pogodio metu upisali bi i smrtni ishod u crnoj hronici, a vjerovatno i početak rata.

Da ne bude zabune, bio sam tu duže od četiri sata, gutajući suzavac cetinjskim ulicama i svjedočio da je policija pokušala da ubije. Dva puta je isti projektil prošao i pored moje glave. Vidio sam i rane od gumenih metaka. Dva su završila u leđima čovjeka koji se nalazio na svega nekoliko metara od mene. Policija je građanima pucala u leđa. Izvorno nasilje u odbrani velikosrpskog nacionalizma.

Premijer Zdravko Krivokapić ponavlja laž o Molotovljevom koktelu. Nije ga bilo svjedoče novinari svih redakcija.

Crnogorska mladost aplaudirala je policiji koja je na njih ispalila stotine suzavaca. Sarkazam na crnogorski način. Desetak mladića, mnogi od njih maloljetni, uputili su novi aplauz. Na aplauz su dobili još suzavaca i šok bombi. Šok bomba na nekog ko vas pozdravlja aplauzom? Nastaje pometnja. Njih nekolicina uzimaju kamenice i odgovaraju na policijsku torutu. Jasno vidim policajca koji spušta štit kako bi uputio još jedan hitac. Završava tik pored glave najbližeg „teroriste“, kako su srpski klerofašisti opisali Crnogorce koji su iz svih crnogorskih gradova došli na Cetinje. „Terorista“ se povlači nekoliko metara i staje u uski prolaz. Izlazi poslije nekoliko sekundi i baca zapaljivu flašu (Krivokapić: Molotvo, Molitven, Molebd… ne zna da izgovori) na policiju. Ne mogu da ga krivim jer su na njega pucali da ga ubiju. Istovremeno, žao mi je i te ljude u plavoj uniformi. I oni su nečiji sinovi ili očevi. Mnogi od njih bi da mogu bili sa demostrantima. Sasvim je svejedno koju opciju podržavate, jer sa obje strane to su naše komšije, kumovi, braća…

Evo kako to izgleda kod mojih Sekulovića: Od njih 100 – 50 su Srbi, a 50 Crnogorci. A od istog smo i isto smo. Moj rođak Sergej, ministar, Crnogorac… a pucao na svoje. Ili nije?

Svaki pokušaj da objasnim strancu našu situaciju je osuđen na propast. Kako to u državi Crnoj Gori oni koji nikada iz nje nisu izašli mogu biti Srbi? Kako dva brata od istog oca i majke mogu pripadati različitim nacijama, pitaju me. Ne umijem da odgovorim pa mijenjam temu.

Ovdje bih stavio tačku na priču o Molotovljevom koktelu i pucnjima u crnogorsku mladost zarad srpskih popova — demona. Lijepo im stoji crno odijelo.

Sad nešto malo i o barikadama na Cetinju koje su spriječile rat u Crnoj Gori. Namjerno ne govorim ‘građanski’, What’s so civil about war anyway? — Šta ima građansko u ratu uopšte?, pitaju se„Gansi“ u pjesmi “Civil war”.

U Crnoj Gori suprotstavljene su dvije ideologije. Jedna je “narodna”, nazadna i vraća nas u srednji vijek, druga je građanska, moderna i evropska. A ne mislim na politiku i političare.

Barikade na Cetinju spriječile su bratoubilački rat, u pravom smislu te riječi. Zaustavile su svaki naum suprotstavljenih strana da dođu u kontakt.

Noć na belvederskim barikadama u potpunosti je promijenila moje viđenje Crne Gore. Emocije i zajedništvo podsjetile su na najslavnije dane Crne Gore. Uvjek su to bila ratna vremena. U belvederskoj noći djeca su odrasla, postala vojnici i krenuli ispred svojih očeva.

Ponos pomiješan sa strepnjom, manje izrečenih riječi nego ikad i bez prevelikog junačenja. Jednostavno, morali su doći na barikade radi svoje djece, ali i radi djece onih koji bi ih najrađe eliminisali, kao što su to uradili u Srebrenici i drugim stradalištima. To su djeca zadojena mržnjom kojom ih uči crkva Srbije od malih nogu. Od Amfilohija do Joanikija. Ništa se nije promijenilo. Nekada smo bili Đilasova kopilad, a danas “pečurke” koje će nestati. Kako ćemo nestati: onako kako je nestalo 8372 Srebreničana.

Ta belvederska noć ulila je nadu i snagu svakom Crnogorcu, koji je ikada posumnjao da je Crna Gora zemlja u nestajanju.

Dok bude Cetinja biće i Crne Gore, kada padne Cetinje, pašće i svijet.

Preradio sam tu čuvenu rimsku misao koja je precizno jasno objasnila šta je Cetinje Crnoj Gori, a sta je Crna Gora Cetinju.

Isto je bilo i na ostalim barikadama, ne manje važnim od belvederske. Posjetio sam i barikadu na Čevu — manje ljudi ali odlično organizovani sa istom namjerom.

Nema prolaza.

Barikada iz pravca Budve, koja je prva pala, čuvana je od strane prekaljenih i viđenijih Cetinjana. Bilo je i onih sa olimpijskom medaljom koja je nakon raspada one najmlađe Jugoslavije pripala Srbiji. Informacije, doduše ,neprovjerene, pa ih uzmite samo kao pretpostavku, govore da je bager firme, koja je u vlasništvu predsjednika Opštine Budva Marka Carevića, porušio barikadu i oštetio postavljene automobile. Ako je tako, hoće li njegova kompanija platiti svu nastalu štetu vlasnicima automobila i šlepera koju je taj bager napravio i hoće li krivično odgovarati za nedjelo kao odgovorno lice?

Na kraju mog svjedočenja reći ću vam kako sam ušao u Cetinje. Došao sam iz pravca Budve. Na nekih 15km od Cetinja stajala je policijska barikada. Naređenje je bilo da se vratim nazad,ne mogu ući u Cetinje. Pokušavao sam na razne načine da ubijedim komandira policije da moram biti na Cetinju jer mi je to bila radna obaveza. Nisam uspio pa sam ka Cetinju krenuo pješke. Prošao sam prvu barikadu Cetinjana, dočekan uz osmijehe i lijepu riječ. Stigao sam do kružnog toka gdje se nalazilo mnogo ljudi, a onda još par kilometara ka Belvederu. Nisam mislio da ću tako lako preći distancu polumaratona. Na kraju sam ugledao tablu na kojoj je pisalo ‘Belveder’, a tamo i crnogorske žene, majke, sestre…prizor vrijedan divljenja koji je svako od nas doživio sa posebnom emocijom. To nisu samo žene, to su kolosi, moralne gromade, hrabrost u najnježnijem obliku.

Ostalo je istorija.

Na Belveder sam došao kao novinar, sa Belvedera sam se u moju rodnu Podgoricu vratio kao Cetinjanin. 

Posljednje:

VEZANE VIJESTI

POSLJEDNJE:

VEZANE VIJESTI:

Dokumenta