Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Piše: Draško Đuranović

Znate priču o gradnji Vavilonske kule? To je ono, kaže Biblija, kad su ljudi bili složni poslije Potopa, kad su pričali jednim jezikom i htjeli da se uznesu do nebesa, da budu što dalje od zemlje, a bliže Njemu. Onda je On nametnuo čovječanstvu – da bi kaznio ljudsku nadmenost i taštinu – da pričaju na više jezika, pa je prestala komunikacija i propala gradnja Vavilonske kule; preživjeli su neki ostaci, kao svjedočanstvo kako različitosti i nerazumijevanje mogu da uruše neku zajedničku ideju, projekat.

A Vavilon, crnogorska verzija? Ovđe nema Božjeg upliva, iako se svi danas krste i iščuđavaju.

Priča ide, otprilike, ovako: svi su se, na svom partijskom jeziku, dogovorili neće, ali baš nikad, šurovati sa DPS-om i ostalim suverenistima, da će graditi državnu kulu, da će učvrstiti demokratske i vrijednosne temelje, da bi dosegli nebesa. U crnogorskom slučaju, nebesa su – ulazak u Evropsku uniju.

A onda se, u realnom životu, u stvarnosti, svako brinuo samo – o svom ličnom i grupnom interesu, isključivo na svom partijskom jeziku. O tome svjedoči i ova tragikomična priča o predlaganju mandatara kojeg svi, kao, hoće, a malo ko ga zaista želi. 

Posmatrajmo samo nedavne učinke na brzinu obnovljenog trojnog saveza ,,pobjednika“ od 30. avgusta 2020.

Građanski pokret Ura se svojim biračima, svekolikoj Crnoj Gori i, naravno, Gejbu Eskobaru i Kvinti, obavezao da će oni, baš oni, odvesti Crnu Goru na Zapad. Prvi put su to obećanje dali kada su ih Đukanovićev DPS i ostale građanske partije podržavali i kad je Abazović, zahvaljujući toj podršci i uprkos volji ,,stare većine“, postao crnogorski premijer. Potom su u vrhu Ure shvatili da su se ,,obećali“ i Vučiću, da je to, ipak, izvor njihove političke snage, a da su procrnogorski glasači – tek potrošna roba.

Kada su premijera od 113 dana, zato što je napravio sraman i štetan ugovor sa Crkvom Srbije, oburdali u parlamentu, Abazović se vratio ,,staroj većini“. Navodno: da gradi demokratske temelje države.

Ali, samo ako Abazović ostane premijer, iako je smijenjen?! Zato su i odbili da stave potpise na zajednički prijedlog za Lekića-mandatara kada je bio ustavni rok, da bi potpisali onda kada to više pravno nije značilo ništa.

A, opet, upravo je to za lidera Ure značilo sve: ,,verbalni“ dogovor je bio jezička zamka Ure, pa će Dritan Abazović, koji formalno podržava Lekića za mandatara, ostati premijer umjesto Lekića, koji više ne može biti kandidat.

I Demokratski front, najjači u koaliciji od prije dvije godine, vidio je ovih dana svoju posljednju šansu da prvi put bude u izvršnoj vlasti. Mandić i ekipa, koji slave Moskvu i gledaju samo u Beograd, svečano su se obavezali da će ući u vladu Crne Gore. Upravo tako, biće, obećali su, ključni šaraf vlasti u državi članici NATO, u državi protiv čije su nezavisnosti bili od početka do danas.

I dok su lideri Fronta govorili evropskim jezikom, a ne onim njima prijemčivijim srpskim veledržavnim, iza leđa su držali prekrižene prste – fige. Prvo su tražili svu vlast, pa onda polovinu funkcija u vladi, da bi se na kraju odrekli ključnih funkcija samo da budu dio vlade. Koja će, zamislite, baš sa proruskim i prosrpskim Frontom u izvršnoj vlasti da bude evroatlantska, a ne, ne daj Bože, proruska i prosrpska?!

I Bečićeve Demokrate su, odmah nakon Abazovićevog pada kojem su ključno doprinijeli, zaboravile vlastito obećanje dato Miroslavu Lajčaku. Ono da će donositi ,,hrabre odluke“, da će trasirati crnogorski evropski put i da neće koketirati sa predstavnicima velikodržavnih projekata.

A onda su, na prvi poziv, pohitali u zagrljaj dogovora sa Urom, iako im je ta partija uzela skupštinsku fotelju; zbližili se u pregovorima sa omrznutim liderima SNP-a koje očima ne mogu viđeti; prihvatili su i Demokratski front za vođu pregovora i odrekli se svih funkcija zarad ,,opšteg dobra“. Djelovalo je, na prvi pogled, a i kroz retoriku, da se Bečić i ekipa vode principima, a ne interesima i da se neće vratiti na ,,prosrpska fabrička podešavanja“.

No, kada se prevede sa partijskog na jezik realnosti, slika je sasvim drugačija. Bečić i Bogdanović su, tokom osam sastanaka, samo gledali da svoje poteze usklade sa ključnim političkim ciljem – da krivicu za propast pregovora prebace na omrznutog Dritana. Iako su, dan nakon što nije bilo potpisa za Lekićevu kandidaturu glumili ozlojeđenost, nijesu mogli sakriti sladostrašće što je ,,mač pravednika“ stao ispod glave Dritana Abazovića, a ne Alekse Bečića. Čudni su ti partijski principi: bolje dobar krivac, nego dobar dogovor. 

Tako se raspala priča o građenju crnogorskog Vavilona, kao kula od karata. Nije moglo drugačije: raznorodnu ekipu je povezivala samo jedna nit – nedostatak kapaciteta da se grade politički mostovi, već samo očajnička upornost da se, zarad ličnih, partijskih, ali i interesa Beograda i Moskve, urušava sve ispod sebe.

I politički principi, ali i – što je za društvo opasnije – državne institucije koje su zaposjeli.

Izvor: Pobjeda

PRATITE NAS

                        Lokalni javni emiter Radio televizija Podgorica d.o.o. | Adresa: 19. decembra br. 13, 81000 Podgorica | Mail: office@gradski.me | PIB: 03328139                             Odgovorno lice: Rade Vojvodić, v.d. izvršnog direktora
REDAKCIJA PORTALA: portal@gradski.me | REDAKCIJA RADIJA: radio@gradski.me

Dokumenta