Piše: Boban Novović
Nekadašnji “Narodni magazin”, robna kuće “Nama”, kasnije “Titograđanka”, pa “Podgoričanka”, u Ulici slobode. tokom ove godine bi trebalo da dočeka vaskrsnuće, nakon skoro dvije decenije od zatvaranja i transformacije koju je doživjela, od sjaja i ponosa, do gradskog rugla, takva je bila sudbina trgovine u koju su ugrađene prve pokretne stepenice u glavnom gradu Crne Gore.
Gradonačelnica Podgorice, Olivera Injac je prošlog mjeseca najavila da je uređenje centra Podgorice jedan od prioriteta gradske uprave.
„Želim da podsjetim da smo za rekonstrukciju ‘Podgoričanke’ Budžetom za 2024. godinu opredijelili dva miliona eura. Nakon što su završene akcije čišćenja koje smo nedavno realizovali udruženim snagama gradskih preduzeća, u toku su procjene stabilnosti objekta i očekujemo mišljenja struke, kako bi preduzeli dalje korake. Kao što je i ranije najavljeno, slijedi projektni zadatak u odnosu na namjenu, te očekujemo i raspisivanje javnog konkursa za idejno rješenje“, kazala je Injac.
Ona je dodala „Želimo da ovo mjesto ponovo oživi onako kako je to nekada bio slučaj i uvjerena sam da će centar grada na pravi način biti uređen, da neće biti samo prolazna stanica, već mjesto koje će okupljati građane i turiste, a jedan od događaja koji svi rado iščekuju, upravo je Proljećni Pazar koji ćemo organizovati u maju“, poručila je Injac. Tada je i njavila izgradnju garaže iza Beka.
Više od deceniju unutrašnjost “Name” izgledala je kao da je pogodio razoran projektil, bomba sa teškog bombardera. Lopovi su odnijeli sve osim zidova nekadašnje robe kuće u srcu grada. “Nama” je očerpana, izvađena je i eletrična instalacija. Zgrada u kojoj je bila bivša robna kuća napravljena je 1954. ili 1955. godine u Titogradu, a konkurentski “Beko” prkeo puta ulice 1969.
Prve pokretne stepenice u nekadašnjem Titogradu bile su ugrađene u “Nami”. Bio je to poseban izazov i draž za građane da se naviknu na tu novost. Prilazak i izlazak sa stepenica u pokretu bili su ravni uzbuđenju koje donose adrenalinski sportovi, to nije bio jednostavan zadatak, za to se spremalo, a ko je savladao tu vještinu, dobijao je još jednu crtu u CV-u svog građanstva! Mnogi su stepenicama prilazili sa strahom i mjerkali pravi trenurtak kako bi što sigurnije iskoračili sa njih. Kome umakne taj trenutak, pad je neminovan. Slično je i u životu. Bio je to simbolično novi izazov tehnološkog doba koje se tek najavljivalo sa svojim raznim čudesima. A bilo je i onih koji nikada nijesu vjerovali novim stepenicama, već su na sprat grabili običnim, statičnim. Sigurno je sigirno. Između pizemlja i prvog sprata bila je na zidu bakarna statua Crnogorca i Crnogorke u narodnoj nošnji.
Nekoliko krugova po korzou, bio je to nezaobilazan ritual svakog večernjeg izlaska, i makar dva puta pokretnim stepenicama sve do trećeg sprata Name, gdje se prodavao namještaj. Zimi se u “Namu” ulazilo da se ugrijete.
Beogradski list “Blic” je u izvještaju o otvaranju Delta sitija u Podgorici 1. oktobra 2008. godine plasirao netačnu vijest. Novinar je napisao kako novi tržni centar ima prve pokretne stepenice u Crnoj Gori. Svi oni koji su u “Nami” vježbali kako da nonšalntno koriste novu tehnologiju penjanja, svjedoci su da je Titograd imao pokretne stepenice sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Prostorije „Podgoričanke“ pripadale su lancu robnih kuća „Beograd“, a prodate su 2007. godine.
Poređenje o “Nami” i “Delti” je priča o gradu koji sada ima više centara, a ovaj prvi, i za mnoge jedini pravi centar, nekada je krasila “Nama”. To je i na neki način simobilično podsjećanje kako ništa nije zanavijek dato, i kako se i gradovi mijenjaju, kao i ljudi, i da u nekim budućim vremenima sličnu sudbinu može doživjeti i Delta, iako to sada izgleda nemoguće.
Miškovićev “Delta siti” na mjestu nekadašnje fabrike “Marko Radović”, naspram bivšeg “Radoja Dakića”, kao vrhunac filozofije potrošačkog društva, preselio svojevremeno centar grada na područje nekadašnje industrijske zone.
Sva je prilika da se centar grada vraća kući, a obnovljena nekadašnja robna kuća može biti njegov novi ukras.
Možda jeste priča o “Nami” melahnolično sjećanje nekadašnjih Titograđana na njihovu mladost. Nije loše što grad raste i dobija više centara, ali je nedopustivo da, u još uvijek zvaničnom centru, imamo dvadesetak godina ruinu od nekadašnje robne kuće.
Ko god voli ovaj grad, želio bi da vidi što prije nekadašnju “Namu” u novom ruhu. Ovo što sada vidimo je posledica jednog tranzicionog vremena u kome je i simbolična žrtva bila zgrada robne kuće u centru Podgorice.
