Potpredsjednica UKCG i urednica Tribine “Riječ“ Milica Kralj govoreći o velikom pjesniku navela je kako je Jesenjin u vrlo kratkom periodu prihvatio imažinističku teoriju pjesništva, po kojoj slika – metafora – poređenje postaje dominantan postupak, a pjesma nije organizovan oblik, već slika. Potom se kroz neumorno kreativno traženje približio Puškinovoj genijalnoj jednostavnosti.
“U ranoj mladosti napamet je znao narodni ep Slovo o Polku Igorovu, ruske bajke, legende iz finskog epa Kalevala i stihove mnogih pesnika, u prvom redu Puškina. Sve se to našlo i u njegovom stvaralaštvu: Četrdesetorousti, Ana Snjegin, Pugačov, Pjesma o velikom pohodu, Ispovest mangupa i Persijski motivi“, istakla je Kralj.
Slava je, navodi Kralj, bila osnovni, glavni cilj kome je težio. Pred bronzanim Puškinom stajao je kao pred pričešćem, spreman na sve samo da bi njegovo stepsko pjevanje jednog dana moglo da se izlije u bronzu. Slavu, gorku, posmrtnu slavu pjesnika, obezbijedili su mu njegovi genijalni stihovi koji se i danas i čitaju i govore naizust širom zemnog šara.
“Kloneći se filozofskih primjesa u poeziji, stihovnih konstrukcija, Jesnjin se prvenstveno obraćao našoj duši dušom pjesme sopstvenog bića čistim iskrenim lirizmom“, pojašnjava Kralj.
Kralj je istakla kako je i pored ogromne popularnosti u djelu Jesenjina prisutna od samog početka stvaranja tragična nota. Uprkos šarenilu boja njegovih ranih stihova, očigledna je sentimentalnost, elegičnost i žal za nečim što se nikako ne može dostići niti pjesmom dokučiti. U njegovoj najboljoj (po mišljenju kritičara) poemi “Crni čovjek“ koja iskazuje dvojstvo čovjekove/pjesnikove ličnosti i koja je jedna vrsta snažne varijante Bodlerovih „vampira i fantoma“. Osobenost Jesenjinove lirike u periodu koji je kritika označila kao huligansko-krčmarski ciklus – i kada su već izražavali žalost posle njegovih stihova “Ne žalim, ne dozivam, ne plačem“ – sastoji se u tome što se jače raspaljuju plameni bitka, čim oštrije pjesnik osjeća neizrecivu ljepotu života, njegovu punoću i snagu, tim dublje i bolnije osjeća i njegovu kratkotrajnost.
“U pjesmi posvećenoj Puškinu (1924) odaje počast osnivaču ruske poezije, ali iskazuje i snažnu slutnju u podudarnosti pesničkih sudbina. Iako je njegov život bio tako kratak, njegovo literarno nasleđe je veoma veliko. Kroz neumorno kreativno traganje on se približavao Puškinovoj genijalnoj jednostavnosti, kako je sam govorio: „Osećanje za otadžbinu osnovno je u mom stvaralašatvu“, navela je Kralj.
Njegova djela, ističe Kralj, prodavala su se u milionskim tiražima; kod nas je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, spadao u najčitanije pisce, uz Andrića i Ćopića.
Uprkos šarenilu boja njegovih pesama, navodi Kralj, očigledan je tragični ton u njima, opšti tonalitet njegove lirike u svojoj osnovi sentimentalno je žalostiv, i tada kada nije direktno tragičan i upitan:
Što sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam kao usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji…
“Jesenjin je sa velikom tjeskobom ispisao najmračniji ep „Crni čovjek“ koji oblikuje podvojenost pjesnikove ličnosti i predstavlja novu varijantu Bolderovih „vampira i fantoma“, navodi Kralj.
Put prema smrti, ističe Kralj, ispisao je vlastitom krvlju u hotelu „Angleter“ 28.decembra 1925.godine:
Do viđenja, prijatelju, do viđenja.
Dragi moj,u mojim si grudima.
Urečeni rastanak obećava viđenja,
obećava novi susret ljudima.
Do viđenja, mili, bez stiska,reči kleti,
ne tuži i bolno ne mršti povije –
u ovom životu nije novo mreti,
al ` ni živeti, bogme, nije najnovije.
“O Jesenjinovoj smrti objavljeno je više od stotinu knjiga, među kojima i one u kojima se dokazuje da Jesenjin nije izvršio samoubistvo, već da je uhvaćen prilikom bjekstva iz Sovjetskog Saveza i da je na saslušanjima brutalno mučen i ubijen, a da je njegovo samoubistvo inscenirano. I pjesnikinja Natalija Sidorina u knjizi “Samoubistvo Jesenjina je falsifikat vijeka“ piše da je Jesenjin žrtva tajne policije i Lava Trockog“, navodi Kralj.
Krvlju ispisani stihovi na zidu Angletera, dodala je Kralj, nastali su kao rezultat pogromaške optužnice dogmatske partijske ideologije protiv njegove poezije koja je smatrana opasnom zbog ispovjedne liričnosti za sovjetsku omladinu. Na „jesenjinovštinu treba ispaliti plotun“ – zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin u „Pravdi“ 12. Januara 1926. I plotun je ispaljen: Jesenjinovo ime i pjesme bili su proganjani trideset godina, sve do Staljinove smrti 1953.godine.
“Tek za vrijeme Hruščova omogućen je Jesenjinov povratak među ruski narod, najavljen je njegovim zbirkama, a za “Sabrana djela“ u pet tomova – prijavljeno je bilo deset miliona pretplatnika“, precizirala je Kralj.
Na sam pomen Jesenjinovog imena dotaknu nas svojom posmrtnom svjetlošću i sudbinski stihovi koje je nešto ranije ispisao:
U tom svijetu prolaznik sam samo,
Rasla glava – bezbrižna, razbojnička – cvala,
Sad odjednom klonula, kao mrtva pala,
Očito je u sudbini piše – u tridesetoj vešala mi stoje…
“I odista: bješe mu svega godina trideset kad zašao je u svevremenu pjesničku vječnost“, zaključila je svoje obraćanje o Jesenjinu sinoć Kralj.
Nakon Kralj, prisutnima se obratio sekretar UKCG Ljubisav Bjelić recitujući najpoznatije najpoznatije Jesenjinove pjesme, nakon čega su pjesnici, članovi UKCG, čitali svoje stihove posvećene Jesenjinu.
Autor: Dragan Leković
