Jedan trenutak koji vrijeme ograničava na jednu sekundu, ali subjektivni osjećaj je da traje čitavu vječnost.
Taj trenutak, koji je i Albert Ajnštajn najbolje opisao kroz svoju teoriju relativiteta, zadesio je sve nas u „Morači“, u posljednjem sekundu našeg napada u majstorici protiv Crvene zvezde i šuta koji je uputio Mekinli Rajt.
Godinama kasnije, svi ćemo se sjećati toka misli dok je lopta u visokom luku letjela ka košu, i trenutka kada je prošla kroz obruč.
Uz svo poštovanje cijele istorije našeg kluba, svih velikana, svih velikih poena koje je Podgorica uživo mogla da prati – nije bilo većeg momenta od tog pogotka našeg MVP-a, našeg borca iz Minesote.
Kada se u jednačinu ubaci važnost utakmice, snaga protivnika, istorijski rivalitet, svjesni smo da smo prisustvovali vanvremenskom momentumu, koji će biti utkan i u sve što je bilo, i u sve što će biti pod lelujavim krovom „Morače“.
Ekvivalent „Šuta“ Majkla Džordana protiv Klivlenda u plej-ofu, na kojem je izgrađena legenda.
I dok je jedan protivnik arhiviran, gotovo bez ikakve pauze stiže drugi – podjednako snažan, i organizaciono i finansijski, i sa istorijskim stepenom rivaliteta koji se gradio najmanje 30 godina.
Baš kao i mi, i Partizan je igrao tri utakmice sa Dubaijem, imao neizvjesnu majstoricu u „Areni“, ali je ranije zatvorio meč i prelomio putnika u finale u posljednjoj četvrtini.
Znamo protivnika, pobijedili smo ga dva puta ove sezone, ali znamo i da to ništa ne znači. Sada je ulog veliki – pitanje pobjednika, osvajača i poruke svima onima koji osporavaju bilo naš klub, bilo značaj lige.
Ovaj prostor je uvijek bio rasadnik svjetskih talenata, evropskih šampiona, i biće uvijek takav bez obzira pod kojim bojama da stavite trenutno najjače klubove.
Nakon što smo imali fantastičnu publiku i u ovom meču, nadamo se da nećemo dozvoliti sebi da opet zbog par pojedinaca ispašta čitava košarkaška Podgorica.
Finale je praznik košarke – da ga igramo na stadionu naše fudbalske braće, bez problema bismo ispunili sve do posljednjeg mjesta. Zato, ajde da se svako osjeti makar malo i privilegovanim što se nalazi tu, na mjestu gdje se ispisuje istorija.
Da bi za par godina više ljudi moglo da kaže: „Bio sam tu, vidio sam to svojim očima“.
Mi vjerujemo u ove momke. Vi vjerujete u ove momke. Hajde da zajedno brojimo do tri pobjede – novog trofeja i zaokruživanja pravog košarkaškog čuda.
