Piše: Aleksandar Sekulović
Jednom su pitali ženu navijača kako opstaje sa njim u braku.
Ona je odgovorila: „I da imam deset života, i tih deset bih živjela sa njim. Srce navijača je veće od bilo kod drugog momka. On zna šta je poštovanje, vjernost, ljubav i bezuslovna podrška“.
A kako se to zaljubiš u fudbalski klub?
Ljubav prema klubu u mnogome nadilazi ljubav prema ženi ili muškarcu. Jer to je jedina ljubav, uz onu koju osjećaš prema djeci, koja je dovoljno jaka da oprosti sve. Ma koliko da te razočara, ma koliko da se osjećaš izdanim, ma koliko da patiš, znaš da kada dođe subota ti ćeš je vidjeti i opet biti uz nju tih devedeset minuta i što je najupečatljivije, sasvim je sve jedno hoćeš li opet patiti.
A kako se to zaljubiš baš u FK „Budućnost“?
Neko će reći da je ta ljubav mazohistička. Jer za svog života mnogo više sam patio, nego što sam bio srećan pored nje. Nikada nijesmo bili „veliki“. Nikada se nijesmo mogli pohvaliti rezultatima, trofejima, Evropom. Nikada nijesmo imali stadion vrijedan pomena, teren vrijedan igranja na njemu. Čak ni opremu kao sav normalan svijet. Što je najsmješnije, nijesmo imali ni prodavnicu u kojoj bi mogli kupiti dres, šorts, trenerku, pa čak ni štucne svog kluba. Nijesmo imali ništa što je normalno da se ima. Ne treba ići daleko da bi dokazao ove riječi. Pođite do Beograda, Sarajeva, Splita ili Zagreba. Tamo možete kupiti svako znamenje vašeg kluba, vidjeti solidan stadion, travnati tepih….
Pa zašto je onda ta ljubav toliko jaka? Po čemu je tako posebna? Zašto ne Crvena zvezda, zašto ne Partizan, neko iz velike četvorke, Real iz Madrida, Barselona?
Jednostavno je. Oni nijesu vaši. Ovo ovdje. Podgorica. To je vaše. Tu pripadate. Tu ste se rodili i sa time umirete. Tu su vaši roditelji, kumovi, prijatelji, komšije…
O zaljubljivanju:
Godina je 1984. Imao sam nekih pet godina. Bila je to jedna od najboljih godina za Jugoslaviju. Liga, jedna od najjačih u Evropi. Te godine bili smo domaćini zimskih Olimpijskih igara, zemlja u usponu. Ja na stadionu sa mojim ocem. Od tog dana imali smo naš mali ritual svake druge nedjelje. Uzme me za ruku, u drugoj drži novine da bi imali gdje da sjednemo i krenemo ka stadionu. Budućnost igra. Krećemo sa Drača mnogo prije utakmice a naša prva stanica je hotel „Crna Gora“. Već sa ulaza iz prepune bašte može se vidjeti da su svi prisutni tu da potroše vrijeme prije meča. Sok od jagode u staklenoj flaši za mene, za odrasle pretežno Nikšićko pivo. Rijetki su pili gemišt. Za stolom ali i u gradu gotovo da nije bilo nikog ko nije navijao za Budućnost. Moja Podgorica. Pardon, tada još uvijek Titograd. Sada kada razmislim, mislim da je Titograd tada bio veća Podgorica od Podgorice. Ali i više grad i urbana cjelina nego danas. U jednom od tih dolazaka u hotel „Crna Gora“ upoznao sam i Nika Radovića, nekada igrača Budućnosti i jednog od prvih reprezentativaca iz Budućnosti. Govorili su da niko nije gazio Poljudom kao šjor Niko. Svirao je violinu, čuo sam ga jednom, kažu i da je bila Stradivarijeva. Ona skupocjena. Moj prvi mali bog u koga sam gledao kao u nešto sveto.
Tada sam i otkrio postojanje boga. Kako tada, tako i danas, za mene su igrači Budućnosti ostali bogovi, i to jedini. Na žalost nijesam imao talenta da i sam budem jedan od njih, a da jesam, mislim da bih ostao čitavu karijeru u Budućnosti pa makar mi nudili Mesijev ugovor u Barseloni. Kasnije sam u sličnim okolnostima upoznao Caca i Šanja Ljumovića, Rogošića, Mojaša Radonjića, Janka i Tonka Miročevića, Guza Vujovića…Posljednja dvojica su u mojoj kući imali posebno mjesto. Na pomen njihovih imena morali ste da ustanete. Postoje i anegdote koje su vezane za njih dvojicu koje govore koliki uticaj su imali na živote Podgoričana. Ne znam da li su oni toga svjesni. Guza sam upoznao bukvalno u svom dvorištu. Jer zid koji je dijelio moju kuću i kuću Nikolice Burzana bio je možda metar visok. Nikolica kako smo ga od milošte zvali bio je Rutin otac, kum Dragana Vujovića. Kada sam Guza vidio u Rutinom dvorištu ja sam preskočio zid i našao se pored božanstva I ako je Nikolica uvjek držao puštenog ogromnog Vučijaka od koga smo se plašili kao od đavola. Stao sam pored njega a on me pogladio po kosi. Za mene je to bila božja ruka a ne ona Maradonina 86’ godine. Otac mi je govorio da su njegovi driblinzi jednog navijača Budućnosti odveli direktno u smrt. Doživio je srčani udar, ne sjećam se tačno gdje ali mislim da je bilo u Nišu protiv Radničkog. Otac bi mi govorio da je Guzo driblao sa Peleom i Bekenbauerom. A za mog oca su njih dvojica uz Krojfa bili najveći koji su se ikada rodili. Tražio sam od Nikole, Rutinog sina koji je ime dobio po đedu da ponekad obučem Bekenbauerov dres iz Kosmosa koji je Guzo poklonio Ruti. I ako bih radije obukao dres Dragana Vujovića nego Bekenbauera.
Druga anegdota je vezana za Tonka iz perioda kada sam imao nekih 16-17 godina. Tonko je u mojoj kući važio za najvećeg igrača Budućnosti u njenoj istoriji. Kasnije sam shvatio da tako misli svaki navijač sada već starije generacije. Čitav život je bio u klubu i dao mu je sve što je mogao. Prvi reprezentativac koji je to postao direktno iz Budućnosti. Kada sam poredio njega i Dejana Savićevića i njihov doprinos klubu napravio sam jasnu razliku među njima. Najbolji igrač Budućnosti u ovih sto godina je Dejan Savićević, ali je Tonko Miročević ubjedljivo najveći. Da se vratim anegdoti. Prva velika i ozbiljna svađa između mene i mog oca bila je zbog Tonka. Tada sam mislio da mi to nikada neće oprostiti. Naime, u jednom periodu Tonko je postao trener Budućnosti. Međutim, nije sve išlo kako je bilo zamišljeno pa je serija loših rezultata stvorila veliko nezadovoljstvo na tribinama. U to vrijeme sam bio redovan na tribini Varava sa koje se čulo „Tonko odlazi“ jer smo željeli promjene na bolje, a ne iz nekog animoziteta prema božanstvu zvanom Tonko.
Dolazim kući nervozan poslije poraza a na vratima me čeka majka koju nikada nijesam vidio tako zabrinutu. Odmah pitanje:
„Šta si to uradio?“. Ne znam zašto me to pita jer znam da nijesam napravio nikakav prekršaj.
Spustila je glavu i tiho mi rekla: „Što god da je ne odgovaraj mu i kaži nećeš nikad više, jer ga ovakvog nikad nijesam vidjela“.
Ušao sam tiho i vidio čovjeka kome sam mnogo dužan.
„Kako vas bre nije sramota! Vi da pjevate protiv Tonka! Vi da ćerate Tonka! Znaš li ti idiote ko je Tonko? Znaš li da je Tonko krv dao za Budućnost? Vi volite Budućnost? Vi ne volite Budućnost. Vi ne znate što je Budućnost. Dvadeset godina je Tonko krvario za ovaj klub da ga vi jučerašnji balavci ćerate! Ubiću te čuješ li me! Još jednom li čujem da si riječ rekao protiv Tonka slobodno se seli iz kuće! Je li ti jasno to?
Nijesam ni stigao da kažem „jasno“ kada se čulo jedno jako „mrš“.
Ovo vam govorim da znate koliki uticaj Budućnost ima ne samo u životu grada već i u životu jedne porodice. Budućnost nije samo klub, Budućnost je emocija, identitet, prepoznavanje. Budućnost je ono što ste i vi. Mi smo iznjedrili nju, a ona je iznjedrila nas.
Vraćam se u tu 1984. godinu. Nakon hotela „Crna Gora“ idemo na burek u čuvenu slastičaru „Putnik“, koja se nalazila u prizemlju kuće baš tog čuvenog Nika Radovića. Odmah pored JAT-ovog predstavništva. Za mladje da objasnim, preko puta Hard rok kafea. Tu bi se pojeo burek, pa bi se nastavilo do slastičare koja se nalazila u ulazu tu gdje je sada Burger king, ili kod Šeta Hamze. Bilo je samo pitanje da li nam se jede krempita ili kačamak. Ako kažem kačamak idemo kod Štetnog. Nakon kolača čekali bi red za kupovinu karata ispred tunela. Za one koji ne pamte, biletarnica je bila na uglu izeđu zapada i juga, tačno ispod sadašnje Optike, gdje se sada nalazi kafić. Čekalo bi se dugo da se uzme ulaznica jer je uvijek bar petnaest hiljada ljudi bilo na stadionu. Otac mi je dugo godina radio u Budućnosti baš na ulaznicama. Bio je neka vrsta sekretara, vodio bi prodaju, zatim brojao novac i uplaćivao pazar. Radio bi to i za bokserski klub čiji su mečevi bili pretežno u matineu. Jutarnji dio sportske nedjelje. U deset ujutru bi boksovala Budućnost pa bi tog dana imali dupli program. Iz dvorane „Morača“ bi se često išlo na stadion. Po sedam hiljada ljudi gledalao je božanstva u rukavicama. Dejan Savićević često kaže da su svi fudbaleri bili ljubomorni na Miodraga Perunovića jer je imao veću popularnost od njih. Osamdesetih imamo renesansu ženskog rukometa ali i košarkaškog kluba Budućnost. Jednostavno Titograd je u to vrijeme bio važan sportski centar u Jugoslaviji.
Nakon kupovine ulaznica išli bi na trbinu. Kupovali smo karte za tribinu istok jer su se tamo nalazili njegovi prijatelji sa kojima je godinama gledao utakmice. Nekada bi išli i na tribinu zapad kada bi padala kiša jer je istok bio bez krova. Na ulazu Čedo ili neko od njegovih prijatelja kada pružimo karte da ih pocijepaju uvijek bi mu govorili da ih ne kupuje i da kod njih uđe džabe. Kada bih ga pitao pa zašto plaćaš karte ako ti kažu da možeš da uđeš bez njih, samo bi mi kazao da se tako klub ne voli. Ako voliš klub, ti plaćaš ulaznice jer od tog novca klub živi i plaća igrače.
Istočna tribina bila je stjecište onih najtvdokornijih. Onih koji su svakog dana živjeli za Budućnost. Tribina i ljudi na njoj nazvani su od milošte „nervno“. Zdravi ljudi koji su izgubili živce u onim čuvenim baražima za ulazak u prvu ligu. Tako blizu a tako daleko. Skoro deceniju Budućnost je igrala baraž za ulazak u prvu ligu, i skoro deceniju bi gubila te mečeve. Bilo je tu svega. Namještanja, sudija koji su dobijali bunde za svoje supruge, prekida utakmica čak i pucanja iz ljevora. Jednostavno bili smo prokleti. Dan danas za sve muke kroz koje je Budućnost prolazila krivi se lokacija stadiona. Oni sujevjerni kažu da je stadion sagrađen na groblju, te da dok je tu, Budućnost neće imati uspjeha. Kakav mazohizam. Onaj najteže vrste. A na tom istoku bile su sve same gradske legende i face. Upoznao sam tu mnoge očeve prijatelje i poznanike. Mnogima se ne sjećam ni imena, ali sam slušao priče o Rasku Maśovom, Ćićku Brajoviću, Nidžu priganici i ostalima. Bilo je to jedno drugo vrijeme, kada se Budućnost voljela. Vrijeme koje se neće nikada vratiti. Vrijeme kada su Žabo i Zubo prodavali sjemenke i kikiriki i kada su se prepričavali akcije i golovi koji se i dan danas pamte.
Ta i naredne godine poklapaju se sa dolaskom mog personalnog božanstva. Mog komšije. Momka koga smo gledali na livadici iza zgrade „Boje“. A gledali smo ga i na lokalnom dračkom igralištu. Stadion OFK-a Titigrada. Bio je to Dejan Savićević. Skroman i sitan, neki kažu spor a najbrži na svijetu sa loptom. Kažu lijen, a on prisutan na svakom treningu i svakoj utakmici na četiri krša koja se igrala u naselju. Dejan Savićević je ušao tiho u moj život i postao najvoljenija osoba do tada. Zbog njega sam pratio čak i Milan i ako u Italiji simpatišem Napoli. Zbog njega sam iz dna duše mrzio Ivicu Osima i Fabija Kapela, a volio Zvonimira Bobana. Jednom mi je čak srušio i snove. Bio sam ljut na njega više nego na neke od sudija koje su nas iz kola u kolo štetile na tako podmukao način. Računao sam sa sigurnošću da će se vratiti u Budućnost. Kada mu je odabir bila Crvena Zvezda pocijepao sam njegovu sliku koju sam nosio u novčaniku. Dugo sam njegov potez smatrao za izdaju. Vjerovatno dok nisam odrastao i shvatio da je to samo njegov posao.
Godine su prolazile. Države su se mijenjale. Ratovi, sankcije, čitavo tinejdž doba naše društvo je tonulo. Godine za zaborav ali i tada jedina svijetla tačka bila je moja Budućnost. Te ratne generacija rađale su igrače drugog tipa. Imali su manje tehnike ali sa mnogo više žara za borbom. Ali ovog puta to nijesu bili bogovi već prijatelji, drugovi, komšije. Ljudi sa kojima sam išao u školu, išao na utakmice. Nekako meni bliži, stvarniji i realniji. Zato sam se i više vezao za njih. Te su godine iznjedrile našeg Bekama, Sahmira Garčevića, našeg gladijatora Dejana Džoga Rabrenovića, nepopravljivog dječaka Vanju Popovića i mnoge druge. Te godine su nam donijele neku romantiku bola koja nas je samo podsjećala kako je nekada bilo.
A onda je došlo vrijeme da djeca mojih prijatelja, rođaka i kumova zaigraju za Budućnost. Pa sam tako išao sa dodatnim entuzijazmom na utakmice kako bi ih gledao. Malog Burzanovića, malog Mugošu, Mirovog sina koji je igrao za Budućnost u vrijeme kada je moj otac bio u mojim godinama. Zamislite sin školskog druga Ivice, debitovao za Budućnost. Eto ga sada u Bolonji. A njegov đed sa mojim ocem ispija jutarnje kafe zajedno sa Željkom, ocem od dva Božovića od kojih jedan još uvjek hara crngorskom ligom. Mali Bracov potpisao stipdijski ugovor za Budućnost, a sjećam se kad je njegov đed Mustafa pričao kako je sa mojim ocem bio u Mostaru na utakmici protiv Veleža sedamdesetih godina, a poslije toga su pošli za Sarajevo da gledaju Željezničar. Ako me zdravlje posluži nadam se da ću gledati i unuke od nekih mojih prijatelja i poznanika.
I tako danas dolazimo do naših 100. Vijek postojanja i vijek nadanja. Ali nije to samo sto godina postojanja neke institucije. To je vijek emocija. Naših đedova, očeva a danas i sinova i kćerki, sjutra naših unuka. To je sto godina emocija naših prvih komšija i rođaka. Naših sugrađana koje lično ne poznajemo, ali ih poznaje neko naš. Naš rođak ili prijatelj je prijatelj sa njima. I tako smo u ovih sto godina svi preko Budućnosti povezani. Zajednica, žitelji jednog grada i jedne emocije koja ne prolazi i ne može da se smanji. Ona vremenom postaje veća, snažnija, ljepša i kao takvu smo dužni da je prenesemo na naredne genracija.
Danas dobijam pitanja koja nijesam dobijao osamdesetih godina u školi, čak ni devedesetih. Kako to navijaš za Budućnost a ne za Zvezdu ili Partizan, ipak su oni najveći i najbolji? Shvatam da je novo vrijeme donijelo neke nove vrijednosti. Na žalost lošije i iskrivljene. Odgovaram im: “Da se navija samo za najveće i najbolje onda bi svi navijali za Real, a onda ne bi bilo drugih klubova, ne bi bilo ni sporta. Najveće i najiskrenije ljubavi proizilaze iz patnje. Takva je i ova naša, podgorička. A za vas iz Podgorice koji navijate za te najveće i najbolje, Budućnost i nije. Nije ni Podgorica.”
Za sto godina mog kluba, vama koji navijate protiv vaših komšija, sugrađana, rođaka, kumova ću poručiti: “Navijanje iz Podgorice za Zvezdu i Partizan vam dođe kao navijanje za ljubavnika vase majke protiv svog oca. Samo zato što vozi bolji auto ili ima ljepsu kuću.”
