Slovinić za Gradski: Mediteran je bio čaroban i obećavajući, danas ga guta sivi armirani beton i staklo

Foto: Filip Roganović

Tipično za poslijeratne, post- jugoslovenske generacije je da prošlo vidimo u svijetlim tonovima. Bez pretjerivanja, nije baš sve bilo ružičasto, ali imali smo čvrstu i sigurnu državu, stabilne rukovodeće garniture, ozbiljne institucije, snažnu odbranu i zaštitu. Živjelo se sa malim prihodima, ali srećno i zadovoljno. Danas je sve nestabilno i kod nas i u svijetu, kaže u razgovoru za Gradski portal istaknuti slikar i publicista Slobodan Bobo Slovinić. Njegovi najnoviji radovi iz ciklusa “Bijeli Dol” mogu se pogledati na izložbi u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti u Podgorici.

GP: U Galeriji MSUCG otvorena je izložba vaših radova iz ciklusa “Bijeli Dol”. Riječ je o radovima nastalim tokom prošle godine, dakle potpuno svježim i novim. Iako ste u zlatnim godinama ne mirujete, ne posustajete u kreaciji i stvaranju. Koliko Vam znači biti angažovan i kako uspijevate da toliko radite?
SLOVINIĆ: Da, u toku je eksplikacija mojih najnovijih ostvarenja iz ciklusa: „BIJELI DOL“. Oko pedesetak radova ostvarenih slikarskim tehnikama: akvarel, gvaš i ulje, nastalo je u jednom dahu, u emotivnom špurijusu, tokom protekle (2023) godine. Potaknut sam inspirativno, sjećanjima na moje pretke, đeda Nika i strica Pava, a osobito bajkovitim snoviđenjima o našem velikom imanju od preko trideset hiljada kvadrata, u podnožju brda Spas, Topliš i Dubovica, pod imenom Bijeli dol.

Prisjećam se djetinjstva, sa kotaricom od pruća, koračao sam prašnjavim, starim makadamskim putem prema Kotoru. Na početku uzbrdice, otvarao sam na samome ćošku, željeznu kapiju uz škripu i ulazio u RAJSKI BIJELI DOL, prepun Mediteranskih plodova. Uživao bih berući smokve sušelice, zrele grozdove, raspukle šipke, sočne mendule, masline žutice. Sa prepunom kotaricom vraćao bih se predveče pored Krsta od ulica porodičnoj kući Slovinića na Veljoj vodi.

Naročito u zrelom dobu, vremešne osobe, često zapahnu valovi davnih sentimentalnih sjećanja. Upravo, pod takvim emocionalnim nabojem, nastale su te moje abiotičke reminiscence. Za mene je stvaranje (slikanje i pisanje), neminovna biološka potreba, kao kada dišem, spavam ili uzimam hranu. To je moj način opstanka, vid zaštite u ovom odvratnom svijetu, koji guta sve što je ljudsko i humano. Neprestanim i upornim radom spašavam se aveti sadašnjice, kako obilne domaće tako i dolazeće međunarodne. Opstajem, dišem i bitišem u nekom vidu bezbrižne snohvatice.

Sa otvaranja izložbe u galeriji MSUCG


GP: U radovima iz ciklusa „Bijeli Dol“ ste, kako kažete, prezentovali mediteranski rajski vrt, koji ste sačuvali u sjećanjima iz mladosti. Kažete da je takav Mediteran koji pamtite, i prirodni i emotivni. Kakav je Mediteran koji danas vidimo, kakav je naš odnos prema prirodi, kulturi i istoriji, svemu što baštinimo?
SlOVINIĆ: Teško da bi i uz veliki napor, mogao da iskopam, bilo koju lijepu stvar iz odurne sadašnjosti. Ne postoji ništa pouzdano za što bi se mogao čvrsto i bezbijedno uhvatiti. No, tipično za poslijeratne, post-Jugoslovenske generacije je da sve što je prošlo vidimo u svijetlim tonovima. Sve je ozareno toplim sunčevim zrakama, sve je cvjetalo i mirisalo optimizmom. Bez pretjerivanja, nije baš sve bilo ružičasto, ali imali smo čvrstu i sigurnu državu, stabilne rukovodeće garniture, ozbiljne institucije, snažnu odbranu i zaštitu. Živjelo se sa malim prihodima, ali srećno i zadovoljno. Danas je sve nestabilno i kod nas i u svijetu. Može se zanoćiti, ali kakvi ćemo se probuditi. Što nam to lijepo donosi jutro, što novi dan, a što mrkla i tamna noć.
Mediteran koji pamtim iz davnih vremena bio je čaroban i obećavajući, gotovo za sve ljude, za stare i mlade naraštaje. Epicentar svjetske kulturne baštine, pun sunca, optimizma i nenadmašnih uslova za život. Ogromna turistička regija bez premca, Mediteran su posjećivali turisti iz svih krajeva svijeta. Obećani raj na zemlji. Svi su hrlili prema toj blagotvornoj oazi.
Naravno u takvom ambijentu, cvjetaju susreti, prijateljstva, nježnosti i strasne ljubavi. Upravo zbog tih povoljnosti, svjetski lobiji, građevinski prevashodno, frontalno uništavaju priobalje. Uzurpiraju kulturološke i prirodne ambijente, osobito pored plaža. Cvjeta enormno graditeljstvo na pjeni od mora, sivi armirani beton i staklo, gutaju kilometre prirodnih resursa. I svi su na izgled zadovoljni, grade se mali kavezi za ljudska bića, cijene dostižu vratolomne iznose, a biznismeni i politička vrhuška pune špagove. Nažalost, ne postoje valjani načini da se zaustavi pohlepa, niti kod nas, niti u svijetu.


GP: Kao likovni kritičar ste objavili više od hiljadu tekstova o likovnoj sceni. Imate li osjećaj da ste posljednji Mohikanac likovne kritike koja gotovo da je zamrla ?
SLOVINIĆ: Od rane mladosti, sudbinski sam vezan za pisanu riječ. Oba moja roditelja su bili profesori. Otac osobito kao mlad, predavao je naš, italijanski jezik i svjetsku književnost u Pomorskoj akademiji, a potom se tridesetak godina intenzivno bavio novinarstvom. Bio je to moj stalni uzor i permanentni korektivni faktor. Osim slikarstva, pisana riječ teče mojim krvotokom.
Pored vlastitog likovnog stvaralaštva, dvadesetak godina sam se intenzivno i profesionalno bavio likovnom kritikom. Interesovalo me je osobito ključno pitanje: Kako i u kojim uslovima nastaje umjetničko djelo? Nisam ulazio u pitanja šta je umjetnik imao u glavi dok je slikao, a naročito što svojim djelom želi da saopšti gledaocu? Znao sam da malo ko može znati i odgonetnu što neki umjetnik drži u svojim moždanim vijugama. A za uputiti nekome poruku, postoji javna institucija Pošta, napišeš i pošalješ jednostavno poruku.
Pokušavao sam da u svojim kritičkim pogledima na neku sliku, čitaocu približim mističnost nastanka nekog umjetničkog djela. I ne samo mistiku, nego i konkretan likovno-tehnički postupak. Meni, kao aktivnom slikaru, nije bilo moguće sakriti tehnološki način rađanja djela. U tome sam bio nepogriješiv, i to je stvaraoce često zbunjivalo, kako ja sve to otkrijem i dešifrujem. U tom maniru sa velikim kreativnim zadovoljstvom sam dešifrovao stvaralaštvo mnogih naši i stranih umijetnika. Tako je nastalo preko hiljadu kritičkih tekstova, napravio sam izbor od trista pedeset i objavio ih u svojoj knjizi Ars Libris.
Da, likovna kritika je već duži period u laganom izdisaju, teško je odgovoriti na pitanje zbog čega je to tako. Za dobrog likovnog kritičara, bitna je univerzitetska naobrazba. Međutim stručna naobrazba, ne stvara automatski kritičara. I u toj, kao i u mnogim drugim profesijama mora postojati talentovanost, želja, volja i istrajnost da se u radu ne posustane.
Činjenica je da su mnogi dnevni listovi kod nas, izbacili su ili zaustavili likovnu kritiku. Svojevremeno sam se intenzivno bavio likovnom kritikom i svoje tekstove sam objavljivao u dnevnom listu Vijesti. Međutim, nakon dvadesetak godina saradnje, ljubazno su me izvijestili da za tu djelatnosti više nema materijalnih sredstava.

Video: Montenegronews


GP: Vaša profesionalna karijera duga je nekoliko decenija. Kada se osvrnete na odnos prema kulturi i umjetnosti u crnogorskom društvu od vaših početaka do danas šta vidite? Razvoj, stagnaciju ili opadanje?
SLOVINIĆ: Tačno, u svojih osam decenija života, šest sam se intenzivno bavio raznim vidovima umjetničkog stvaralaštva. Široka je lepeza u oblastima likovne i primijenjene umjetnosti kojim sam davao aktivan doprinos razvoju na našim prostorima. Na početku moje umjetničke karijere, šezdesetih godina, veliki doprinos sam dao u Crnoj Gori na polju unutrašnjeg uređenja prostora, ili kako se kraće kaže – razvoju enterijera u nas. Sa sigurnošću mogu da ustvrdim da sam pravi pionir crnogorskog uređenja prostora. A dugo godina kasnije, radeći kao odgovorni projektant i kao šef biro za enterijer i dizajn u RZUP-u Titogradu, kreirao sam bezbroj projekata i uglavnom sam ih sve uspiješno realizovao. Bio je to potpuni razvojni put kod nas.
Mnogo prije, a osobito nakon svršene Akademije za primijenjenu umjetnost, permanentno sam se bavio slikarstvom, crtežom i grafikom. Izlagao sam na mnogim izložbama kod nas i u svijetu. Dobijao sam brojne naše i inostrane nagrade. Razvijao sam svoju specifičnu likovnu umjetnost, kroz svoja dvadesetčetiri likovna ciklusa, i preko hiljadu i petsto različitih likovnih djela. Uložio sam veliki trud u razvoj dizajna, posebno grafičkog. Nesumnjivo, permanentno je bila riječ o istinskom kreativno -umjetničkom razvoju.
GP: Oprobali ste se u brojnim umjetničkim disciplinama. Postoji li nešto za čim žalite u profesionalnom smislu?
SLOVINIĆ: Dijapazon umjetničkih disciplina kojima sam se bavio, odista je obiman, širok i raznovrstan. Vjerujem da je tom bogatstvu poseban pečat dalo moje porodično vaspitanje. A i mnogo više i obimnije završena gimnazija u Titogradu (1961) godine. Treba istaći da je i diplomiranje na Akademiji primijenjene umjetnosti (1966) godine, mnogo obogatilo sfere mog umjetničkog angažmana.
Ponekada razmišljam, možda bih, ali samo možda bih, postigao mnogo više da sam se usmjerio samo u jednom pravcu? Ali to pitanje ipak ostaje bez odgovora! Jer upravo moja širina mi je obezbijedila izuzetnu raznovrsnost, od primijenjene, likovne umjetnosti, dizajna, likovne kritike, a u moje pozno doba, ostvario sam vidne rezultate i na književnom polju, objavio sam dva romana iz porodične trilogije HERBARIJUM: Don ĐURO i Šjor ANTE, a treći je na radnom stolu Pitore LIBERTO.
Siguran sam apsolutno, ništa ne bih mijenjao na svom pređenom umjetničkom i stvaralačkom putu. Jedino što mi nedostaje je faktor vrijeme, želio bih da mogu, svoj radni dan povećati za polovinu! Nikada ne doručkujem, popijem crnu kafu, normalno radim šest sati od jutra do podneva, lako objedujem, kratko odmaram, a zatim punim kapacitetom radim do pola noći. Tih dvanaest sati rada su mi često i suviše kratki da bih završio sve ono što sam isplanirao tog dana. Čak i u ovim poznim danima, energija me nosi daljnim stvaralačkim putevima. J.Boljević


Ostavite komentar

0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments