Mostovi od davnina zauzimaju značajno mjesto u arhitekturi Podgorice, a među njima se vjekovima isticao Vezirov most. Njegova istorija je zanimljiva, slavna i krvava.
Kada je sagrađen 1782. godine pokazivao je svu raskoš, ljepotu i grandioznost osmanskog principa mostogradnje.
Predanje kaže da se kreč za gradnju miješao sa mlijekom i jajima koja su sakupljana po Podgorici i okolnim selima, a najviše u Zeti. Ta je smjesa morala da odstoji tri godine prije upotrebe.
Podignut je na zahtjev Mehmed paše Bušatlije. Da bi mostom spojio obale Morače, paša je, kako kaže predanje, novac sakupio pljačkajući Bratonožiće i Kuče.
Gradnja je trajala sedam godina koje je paša provodio u Skadru. U više navrata slao je svoje ljude u Podgoricu da provjere radove. Bio je nestrpljiv i želio je da objesi neimara kojem je prepustio projekat. Neimar se spasio riječima da je zbog materijala koji je morao da odstoji tri godine, izgradnja kasnila i uvjerio pašu kako će most trajati vjekovima.
U pojedinim knjigama o istoriji Podgorice, naći ćete priču kako je graditelj mosta Vezir Mehmed paša Sokolović. Riječ je osmanskom činovniku iz sela Sokolovići u današnjoj Bosni i Hercegovini, istom onom koji izdao naređenje da se sagradi čuveni most na Drini u Višegradu opisanom u slavnom djelu “Na Drini ćuprija” nobelovca Ive Andrića. Zahvaljujući Sokoloviću, podignut je Arslanagića most u Trebinju koji je danas simbol tog hercegovačkog grada.
Sudeći po fotografijama podgoričkog mosta, njegov izgled bio je sličan trebinjskom.
Njegov luk bio je visok 40 metara, a imao je dva manja sa obje strane koja su propuštala vodu kada Morača nabuja. Godine 1906. divlja planinska rijeka ispunila je najviši luk i skoro prekrila most.
Vojska ga je čuvala u kulama čija su se gvozdena vrata otvarala u zoru, a zatvarala kad sunce zađe.
Na desnoj obali Morači kraj mosta nalazilo selo Đulići u kojem je rođen Božidar Vuković Podgoričanin, naš poznati štampar iz 15. vijeka.
Vezirov most je rušen više puta. Godine 1876. srušio ga je pruski kapetan Hator koji je bio opčinjen njegovom ljepotom zbog čega ga je prije rušenja, nacrtao.
Sačuvan je podatak da je, za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša, most minirao Jovo Lisičić kako bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spužem i Nikšićem. Iz istog razloga, pokušavao je da most digne u vazduh Petar Nešov iz Pipera.
Austrijanci su ga minirali u Prvom svjetskom ratu, a presudili su mu Njemci 19. decembra 1944. godine kada su se povlačili iz Podgorice.
Nakon oslobođenja našeg Glavnog grada, most je renoviran i proširen. Dato mu je ime po Vasiliju Vaku Đuroviću, narodnom heroju iz Momišića.
Dugo je bio važan dio puta Titograd – Danilovgrad – Nikšić sve do puštanja u saobraćaj nikšićke magistrale osamdesetih godina.
Posljednja značajnija rekonstrukcija mosta izvršena je devedesetih godina. Od tada je više puta bio domaćin svjetskom takmičenju u skokovima u vodu.
Do Morače kraj mosta se možete spustiti stepenicama i, poput brojih Podgoričana, uživaćete u pogledu na ovaj simbol Glavnog grada. U njegovoj hladovini naći ćete spas od ljetnjih vrućina.
Branko Vukelić
