Onkološkim pacijentima, najčešće, teško je da pričaju u porodici o zdravstvenim problemima, pa im puno znače radionice koje organizuju nevladine organizacije i fondacije.
„Možda je nekad lakše da kažem pred neznancem nešto reći, nego sa osobama . Porodicu oćeš nekad i da lišiš i da poštediš, pa i prijatelje. Ne može samo da se priča o karcinomu. A tu nekako otvoriš dušu“, kazala je Sanja Jušković iz nevladine organizacije „Lantana“.
Ipak, i porodica mora da se uključi.
„Jer toliko smo žene ranjive, koliko god da djelujemo jake svakoj je potreban jedan zagrlja„, poručuje Jušković.
Problemi i potrebe onkoloških pacijenata su isti ali se, kažu, sagovornice Gradske rješavju drugačije – od grada do grada.
„Pacijantima je teško, čekanje, nepripadnost. Šta vi hoćete, zašto preko reda. Pitamo socijalnu službu, šta je tuđa njega, zašto se razdvajamo u gradovima jer je onkološki pacijent isti gdje god da živi„, kazala je Ksenija Krivokapić iz fondacije „Humanošću do srca“.
Zato su one uvezale svoje organizacije, u čemu vide ključ uspjeha.
„Zajednički rad je ekvivalent zajedništva i podrške a negdje kada pričamo o ovako senzibilnoj temi i pacijentima ove vrste onda možemo i da zaključimo koliko su institucije te vrste važne“, ističe psihološkinja, Nađa Pekić.
Krivokapić poručuje da je prevencija ključ.
„Svaki karcinom koji je otkriven na vrijeme je izlečiv. Ja već 15 dana nijesam pošla kod ljekara. Zašto? Ja ne mogu doći do izabranog ljekara, vjerujte mi, i to je žalosno. Ovo je vapaj naroda, oćemo bolje i kvalitetnije zdravstvo, bolje organizacije i to je to“, kazala je ona.
Zakoni su kažu dobri, ali se ne primjenjuju u dovoljnoj mjeri, a ni građani nijesu upoznati sa benefitima koje pružaju, od besplatnog parkinga do prava na tuđu njegu. Zato je namjera tih organizacija da ih edukuju i potraže odgovore na njihova pitanja.
