Piše: Duško Kovačević
Čini mi se da je bezrazložan strah od mogućnosti da Rajo Mandić i Milan Knežević ozbiljnije zategnu atmosferu oko podrške Vladi i da joj otkažu povjerenje – povodom već izvjesnog glasa Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama 23. maja.
Nije to davno bilo kada je jedan dio Demokratskog fronta (Branka Bošnjak) glasao za Rezoluciju o Srebrenici. Mandić je još tada (2021. godine) ‘izgubio nevinost’ povodom svih rezolucija koje teku. Ne sjećam se da je tada Goran Danilović pisao otvorena pisma. Branka nije pretrpjela bilo kakve sankcije od strane Fronta, čak se ni u ‘fusnoti’ niko nije pobunio protiv svoje poslanice zbog glasanja za rezoluciju koja je ‘Srbe optužila’ istom formulacijom kao i ova aktuelna. Zašto bi danas Mandić i Knežević, kada je u pitanju tuđa stranka, a imaju udio u kolaču vlasti – drugačije postupili? Sve će se to završiti na partikularnom i interesnom nivou, vjerovatno kroz neke nove angažmane po dubini, kako se to kaže od avgusta 2020. Stara je to i tako poznata priča, zar ne?
Doduše, Mandić je već pripremio javnost za svoju pasivnost povodom Rezolucije i jogijsko levitiranje nad foteljom predsjednika Skupštine. On je iskrenije postupio nego Knežević, ako se ispod skrame javnog ne odvija njihovo međusobno proigravanje. Tačno znam(o) kako Milan razmišlja i to nije neka viša doktrina: malo će obješenjački i gamenski udarati u talambase, zajedno sa violentnim i savezničkim Dajkom, da odradi ono što naivni puk od njega očekuje. I na tome će stati, naravno – uz ‘fakturu’ upućenu Vladi.
Kada bi Kneževićev DNP kroz angažman pubune prestao da podržava Spajića, zamjenili bi ga Bošnjačkom strankom, SD-om, Urom, a Vlada bi možda potrajala još duge tri i po godine, povećala bi plate, a Srebrenica i sa njom DNP ostali bi u zaboravu, ili nekoj reminiscenciji. Daleko je do murava, kako su to govorili stari Podgoričani. Neuporedivo je bolje ‘boriti se’ iz okrilja vlasti i moći, a pouzdano znam da se u tim krugovima baš Dodik uzima kao primjer koji opravdava taj logos. U stilu – šta sve rade Dodiku, a on ne napušta federalni stejdž. Sve je računica a ideala odavno nema.
Sintagma ‘Milanovo poštenje’ često se čuje na crnogorskoj politickoj sceni, a upravo je Milan Knežević sve vrijeme negira. Kako je to primijetio Marks: svijest o zbilji mijenja se mnogo sporije nego sama zbilja. Milanova riječ veoma malo vrijedi. Sjetite se usklika DF-a: ko uđe u Sinđin parlament, taj je izdajnik. On je prvi ušao. Ista stvar će biti i sa Srebrenicom. Leći će na rudu, ne bojte se.
Ali s druge strane – upitajmo se šta bi se promijenilo da Mandić i Knežević otkažu podršku Spajićevoj Vladi i izađu na ulicu? Ništa – bilo bi to infantilno i jalovo inaćenje sa vjetrenjačama. Čini mi se da i mi Srbi, ili prosrpski orijentisani Crnogorci, često imamo nerealne zahtjeve i nerealna očekivanja od srpskih političkih lidera, dok velike sile, koje nam nijesu naklonjene, prekrajaju naše prostore. Na šta je sve bio prinuđen mitropolit Amfilohije, iz Prokrustove postelje – da bi sačuvao šta se sačuvati može. Srpsko pitanje na Balkanu posljednjih decenija, mučno je i gubitničko. Sve su ovo etape jednog istog udesa – od Ustava iz 1974, iridente na Kosovu, pa sve do ubistva Đinđića, priznanja Kosova i današnje Rezolucije o Srebrenici. Previše očekujemo od Mandića i Kneževića, i na koga se mi u stvari ljutimo? Možda na Vučića, koji je potpisao Briselski, Vašingtonski i Ohridski sporazum, i faktički priznao Kosovo kao nezavisnu državu? Mnogo toga zamjeram liderima bivšeg Fronta, ali u vezi sa Rezolucijom o Srebrenici – kako god odlučili, shvatiću ih.
(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije Gradskog portala)
